Bitef

Rasprave, najnoviji zajednicki projekt zonglera Villea Waloa i madionicara Kallea Hakkarainena, izazovno je delo eksperimentalnog novog cirkusa, pa zato i veoma zabavno. Kao sto ime govori, jednosatna predstava razmislja о komuniciranju, ali istovremeno i о mnogim drugim temama. Ovaj opusteni komad nudi totalni dozivljaj u kojem Waloovo zongliranje nalik na pies i Hakkarainenove manipulacije kombinovane sa filmskim i video-projekcijama dobijaju upecatljiv zvucni okvir sacinjen od muzike koju su za predstavu napisali Kimmo Pohjonen i Samuli Kosminen iz Klustera. Nadrealizam i eksperimentalizam su kljucne reci za opisivanje duba tog umetnickog dela. Naziv predstave funkcionise kao prost putokaz i, ako se prate Perspektive koje on otvara, onda se stigne do razmisljanja о mnogim pitanjima.Telefon koji zvoni - fiksni, naime - i situacija izbora tako tesno povezana s njim jeste glavni predmet interesovanja и predstavi. Odazvati se ili se ne odazvati, saslusati poruke glasovne poste sada ili kasnije i, u celini, sve ono s cim je povezana neka osoba posredstvom predmeta opstenja zvanog telefon -sve su to pitanja koja se preispituju. U svojoj sjajnoj zonglerskoj tacki u kojoj balansira telefonske slusalice i lopte Walo konkretno pokazuje kako se mozete upetljati u telefonsku liniju, U jednom drugom prizoru Walo sjajno manipulise olovkom, notesom i loptom. Tako razgovor, komuniciranje, poprima и komadu mnogobrojne oblike,od konkretnih do apstraktnih, dok razgovor neznaci samo pricanje veci razgovor kroz citanje knjiga ili pisanje beleski. Predstava takode sadrzi ironican komentar о tome kako razgovor, iz ovog ili onog razloga, cesto postaje jednostrani monolog.Telefon ne mora obavezno da povezuje Ijude; on isto tako moie da posluzi da se Ijudi drze razdvojeni. U siroj perspektivi razmisljanja komad istrazuje pitanja povezana sa ponavljanjem, Cak i Waloovo zongliranje potvrduje ponavljanje, dok se seme kretanja predmeta ponavljaju a istovremeno su uvek pomalo raziicite. Problematika ponavljanja se u komadu aktivira narocito posredstvom pokretne slike. Izvodaci povremeno menjaju izgled pozornice primenom pokretnih povrsina na kojima se projektuju video-slike. Slike su iz jednog starog sovjetskog nemog filma Aelita koji je 1924. godine rezirao Jakov Protazanov. Neki prizori iz filma se ponavljaju, ali se ponavljaju i kopiraju na drugacijim povrsinama, usled cega se prizori umnozavaju u raznim oblicima i sticu potpuno nov izgled. Narocito su sjajni prizori u kojima su projekcione povrsine u obliku stavova i gestova glumice u filmu, na koje se zatim projektuju tacno ti stavovi iz filma. Na taj nacin predstava se takode bavi komuniciranjem kao pojavom koja se moie odvojiti od svog vremena i prostora i mogucnoscu da se povezuju Ijudi i mesta iz razlicitih perioda. Gledaoci u pozoristu su u interakciji sa starim filmom, koji na pozornici dobija raziicite oblike. Nemi film je povezan i sa jednim video-insertom u modernom stanu. Hakkarainenov lik se pojavljuje zato da bi prekoracio preko granica sadasnjeg vremena i prostora u pozoristu i presao u video-sliku, pa tako izgleda da istovremeno postoji na dva mesta. Rasprave je komad koji istrazuje pitanja vezana za vreme i prostor na nacin koji je intelektualno izazovan i zahvalan. Predstava ostavlja pitanja bez odgovora i upravo su u tome njena magija i umetnicki kvalitet.

Kaisa Kurikka

Kolazi komunuciranja