Čovjek

ЛЕ

i klice vrline u njemu ostaju ugušene pod pritiskom spoljašnjih formi. Duševne зорstvene sile i dalje drijemaju nerazvijene i on u Životu nema zapaljeno vlastito svijetlo, već luta vođen fuađim зујеШ ката. Тако зе досада да од jednom, kad popuste spoljašnje stege i nastane darmar u društvu, čovjek se pokaže u svoj svojoj golotinji, i onda se istom vidi, kako je sva ta kultura bila neprirodna i kako se nimalo nije zasijekla и čovječju dušu. Šio se onda ima raditi? Kako i u čemu se ima izmijeniti uzgojni sistem, da bi ljadi postali bolji, savršeniji, moralniji?

Treba zapaliti u duši čovjeka njegovo vlastito svijetlo, probuditi i razviti пјесое sopstvene sile i snage. Dase fo postigne treba prije svega očistiti čovjekovu dušu od sveg onog kala i gada, što se famo nakupilo utjecajem loših prilika, lošega društva i loše sredine. Kao što na tvrdom, korovom zaraslom flu ne može da raste i cvijeta biljka, kao što kroz gnjusno, debelim slujem kala zamazano siaklo ne mogu da prodiru svijetle i tople sunčane zrake, tako se. ni u čovjekovoj nutrinji ne može