Danas

Rekli su

Da nije bilo Svetskog prvenstva u fudbalu došlo bi do vojne intervencije NATO na Kosovu. Ono je odvratilo medijsku pažnju od Kosova, tako da akcije Alijanse nisu mogle da budu adekvatno medijski pripremljene.

Vak Obmdović,

predsednik Socijaldemokratije

Srbija (i samo još tri zemlje u svetu) ima dve krajnosti: eksploziju nataliteta koja preti da ugrozi čitavu zemlju i jedan drugi ekstrem, strahovit pad nataliteta. Pad nataliteta je zahvatio sve zemlje Zapada, ali mi se nalazimo u težoj situaciji, jer moramo da radimo dva odvojena programa jeoan za smanjenje i drugi za povećanje nataliteta. Akademik Macura smatra da ovaj problem eksplozije rađanja na Kosovu i Metohiji treba ostaviti za sada ~ad akta" i sačekati da se vidi kako će to rešiti Albanija i Makedonija. Njegovo mišljenje, sa kojim se ja ne slažem, je da treba da preuzmemo njihovo rešenje. Smatram da je ovaj problem gorući i da ne treba otezati s nieeovim rešavaniem.

Dr Rada Trajković,

srpski ministar za briga o porodici

- Dok ovo nije počelo Albanci su poštovali naš manastir i često dolazili. Jedan čestiti Albanac mi je nedavno rekao da neće da ide iz Dečana, jer ne može da ponese manastir sa sobom. Koliko sam čuo, ~OVK“ ne namerava da dira manastire i crkve i to je dobro. To bi strašno kompromitovalo albanski narod, jer čitav se svet divi duhovnom i umetničkom nasleđu Kosova i Metohije. Ako se i vode borbe treba štedeti nevine civile, žene i decu, kao i kulturne spomenike i verske objekte.

Jeromonah Sava,

zamenik igumana manastira Visoki Dečani

Utakmica sa Holandijom bila je sama esencija jugoslovenske politike, kulture i stila materijalizovanih u fudbalskoj igri. Sve se tu videlo kao na dlanu: ambicija bez hrabrosti, hrabrost bez razuma, razum bez superega, uzdanje u vazda nepouzdanu Fortunu i, na kraju, proklinjanje zle sreće. I, umalo da zaboravim, rukovodstvo kome ne pada na pamet da makar ponudi svoje ostavke. Ova je zemlja od vrha do dna, od severa do juga i od istoka do zapada, prožeta nepojamnom truleži. Živeti u Jugoslaviji ili igrati fudbal za reprezentaciju FSJ znači biti osuđen na neuspeh, bez obzira na lične kvalitete ili sposobnosti. Ta osuda je neopoziva jer su i žitelji crveno-crne hunte i fudbaleri FSJ privezani za mrtvace i pozajmljuju svoje živote sa patriotski nastrojenim zombijima.

Svetislav Basara,

književnik

- Kad sam se iz Beograda vratio u Zagreb, svim prijateljima sam rekao da se nadam kako hrvatski nacionalisti neće u dogledno vrijeme ići u Beograd da ne bi trijumfirali. Moj je osjećaj da je u elementima materijalne kulture Beograd više od deset godina iza Zagreba i onoga što bi danas bila „druga evropska liga“ i to pristojno govoreći.

Dr Žarko Pahovski,

redovni pmfesor na Filozofskom faknletu u Zagrebu

Dosadašnji rezultati potvrđuju da ste čovek sa vizijom i od akcije. Jedno od pitanja koje je ~Borha“ postavila premijera Mirku Marjanoviću

Jako mi je žao što publika u Hrvatskoj nije u normalnoj distribuciji mogla da vidi moj film Lepa sela lepo gore. Jednostavno, ne mogu da pronađem razlog za embargo, za tu vrstu straha. Na premijeri Lepih sela u Sloveniji susreo sam nekoliko kolega iz Hrvatske. Oni su mi čestitali na hrabrosti rekavši da je kod njih nezamisliv film koji bi kritički progovorio o hrvatskoj stvarnosti. Daleko sam, naravno, od toga da osetim bilo kakav ponos zbog tog priznanja i da likujem u stilu „bolji smo od Hrvata“. Mislim da je pravo svakog autora da kritički razmišlja o sredini u kojoj živi. To je, dakle, pravo, a ne privilegija.

Srđan Dragojević,

režiser

Poraz Ive Pogorelića

U svojoj kolumni u zagrebačkom listu Globus, Zvonimir Berković piše o Ivi Pogoreliću: Koliko mi je poznato, Pogorelić se nije ni okušao u komornom muziciranju, onoj divnoj glazbenoj djelatnosti u kojoj se veliki pijanisti udružuju s violinistima i čelistima sličnog formata. Notorni individualisti sviraju tada kao jedan, potpuno podređeni zakonima i volji same glazbe. Fiat Voluntas tua! Pogorelić je imun na takvu slabost. U svojoj četrdesetoj godini, kad se pojavio na podiju Dvorane lisinski, u okviru kongresa za perinatalnu medicinu, taj je pijanist ostao vuk samotnjak, mnogo više kurjak od svog prijatelja i znamenitog znanstvenika koji ga je poslije mnogo godina opet doveou Zagreb. Čudno se doimao susret poluinkognitog Pogorelića na polujavnom koncertu s poluliječničkom i poluzagrebačkom publikom. Je li to bio jedan polupokušaj da se sklopi nekakav barem polovični mir? Jer, ne zaboravimo; Zagreb je Ivi Pogoreliću bio najveći (ako ne i jedini) pravi poraz u karijeri! Vjerojatno je mladi majstor već u prvoj svojoj trijumfalnoj godini, dok je po aerodromima lovio avione za koncert u Carnegie HaUu, za snimanje za Deutsche Grammophon ili za turneju po japanskim otocima, morao promišljati gdje će se usidriti i što će uopće s njim u životu biti? Slgumo su mu prvo padali na pamet gradovi, epicentri svjetskih glazbenih zbivanja, oceani atrakcija u kojima su trajno razapete sve menadžerske i medijske mreže; New York, London, Pariz! Ali, vjerojatno su mu svi instinkti govorili da je još Ijepše i svrsishodnije imati svoj vlastiti Bayrereuth, svoju vlastitu Jasnu Poljanu, svoj vlastiti Weimar. Mjesto na kojemu genij podiže tvrđavu-osmatračnicu, gdje će primati hodočasnike svoga kulta i odgajati sljedbenike, te odakle će polaziti na daleke osvajačke pohode. Samo su dva grada s periferije Europe dolazila u obzir. Beograd, u kojemu se Pogorelić rodio i koji ga je poslao u Moskvu, te Zagreb, koji mu je dodijelio stipendiju kad ga je Beograd htio stopirati na pola školovanja. S rodnim gradom odmah je osvetnički raskinuo: „Beograd je mjesto koje duboko prezirem i nemam nikakav odnos naročite bliskosti prema njemu". Ta izjava izazvaia je konsternaciju i prosvjedne dopise u novinama; incident je izglađen, ali nikad zaboravljen, Ostao je, dakle, Zagreb. Ulazak Pogorelića u kulturu osamdesetih vidio je Veselko Tenžera kao „učinak elementarne nepogode". U ambijentu grmljavine novovalnog rocka, kavanskih pevaljki i deseterački nesmiljenih polemika, odjednom su svi utihnuli da čuju - klavir, Chopina, novu zvijezdu... Ako on svira na prvom televzijskom programu, onda usporedna emisija s drugog programa nema nikakvih šansi da bude viđena, čak ni u selima. Što je to? Pijanistički bum ili rađanje masovnog idola?! Taj pijanistički bum najmanje se sviđao samim pijanistima. Slutili su oni da nije riječ ni 0 kakvu „velikom prksu", iz kojega će se roditi jedna nova, Ijepša i bogatija glazbena stvarnost. Nakon vatrometa dolazi još dublji mrak 1 još veća pustoš. Što ti prezaposleni, rezigni-

rani i preslabo plaćeni nastavnici klavira mogu očekivati od tek svršenog studenta kojemu se prohtjelo da ima školu, a to mu ne treba za kruh i mlijeko?! Kakva kolegijalnost od veličine koja je i prema vlastitim učiteljima superiorna: „Sviram bolje nego što su me učili". Ova nacija, koja nikad nije imala, spomena vrijednu, građansku klasu, pa prema tome ni pravi građanski rat, te 1981. proživjela je prvi hrvatski glazbeni rat. Masovno su se prepucavali kritičari, sociolozi, glazbeni stručnjaci svih vrsta, čitatelji u svojim skribomanskim rubrikama, pa čak i partijski funkcionari (Šuvar, ozloglašeni protivnik kulturnog elitizma, objavio je svoj j’accuse u korist „mladog i fascinantnog", a Ivo Vuljević, moćni kontrolor vrhunskih glazbenih institucija, izjavljuje meritorno: ~To da samo najtalentiranijima treba dati podršku kao društveni kriterij ne hoda; kultura se temelji prije svega na dobrom prosjeku.") A stvar je bila u ovome: Pošto je, kako kaže, u svojem dosadašnjem boravku u Zagrebu potrošio toliko na hotele da je mogao sagraditi kuću, njemu Skupština grada nudi jedan dvosobni i jedan peterosobni stan u Novom Zagrebu da ih spoji i u njima živi s obitelji i dva klavira. No, pijanist to odbija zbog slabe zvučne izolacije i traži od društva da položi u banci depozit na kredit kojim će kupiti vilu u elitnom kvartu, i koji će iz svojih obilnih deviznih prihoda redovito otplaćivati 25 godina. Riječ je o svoti koju nisam zapamtio, jer mi stari dinari ništa više ne govore, ali u ono vrijeme ti su milijuni toliko uzbudili javnost da je umalo proveden referendum radničke klase Zagreba. A možda se sve to moglo izbjeći da on nije, demonstrirajući svoj pobjednički mentalitet, još u vrijeme svađe s Beogradom, uzviknuo: ,Ja sam Ijut. Užasno bijesan. Ja ni u Zagrebu nemam stan. Ni odgovarajući instrument. Reći će netko da ja to mogu i sam sebi da kupim. Ali ja hoću da ova sredina zna tko sam, koga ima, i da me cijeni". U najmudrijoj knjizi današnjice, Murphyjevu zakonu, čitamo i ovo; „Kapitalizam se temelji na pretpostavci da možeš pobijediti. Socijalizam se temelji na pretpostavci da možeš izvući neriješeno. Misticizam se temelji na pretpostavci da možeš prekinuti igru." Ivo Pogorelić je mistik. Zato ga toliko volim.

Možeš prekimiti igru; Ivo Pogorelić

Subota - nedelja, 11 - 12. jul 1998

Danas/19