Danas

subota – nedelja, 24-25. jun 2000. 29

STJEPAN MESIĆ, PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNO ZA DANAS

· Bemoknacija se isplati

Izbjeglice su kao i prognanici, žrtve rata, bez » obzira koje nacionalnosti bili. Treba ih tretirati 1 kao žrtve rata i omogućiti im da ostvare svoja | prava, omogućiti im da se vrate na Svoju ImoVv!iı nu, svoje gradove i sela i, najzad, da mogu : školovati svoju djecu, da mogu raditi, funkcioI nmirati, da mogu stvarati nove vrijednosti, kaže | na početku ekskluzivnog razgovora za Danas ı predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.

S obzirom na naslijeđeno stanje hrvatskog · gospodarstva, koliko su planovi povratka iz| bjeglih i prognanih realno provodivi?

– Kad mi stvorimo upravo tu motivaciju da se ljudi vraćaju, kad stvorimo stanje sigurnosti, kad postanemo zona sigurnosti, stvari će se daleko brže odvijati nego što to mi danas zamišljamo. Mi smatramo da, upravo, povratkom naših gradana, bez obzira o kojoj nacionalnosti se radilo, ı omogućavamo (i) demokratizaciju u Srbiji. Jer, · ako se naši građani, Srbi koji su otišli pred rat-__nim vihorom, vrate svojim kućama u sigurno_ sti, oni će u komunikaciji sa onima koji su osta__Ji, u komunikaciji sa svojim prijateljima ili rođa·_Cima reći da se demokracija isplati: „Evo, vidite, _ vratili smo se, radimo, djeca nam idu u školu,

mi smo sigurni, ı demokracija se isplati“. Na taj

način, mislim da možemo pomoći demokrat-

izaciji Srbije. Jer, i u tom slučaju, u slučaju Srbi-

MaMa ZA a VO O OM beca HUM:SA aza

je, ta politika izolacije, ta politika talibanizma –

tako bih ja nazvao tu politiku: sam sebi dovo- ·

ljan u svojim granicama, i radiš što hoćeš – to u Evropi ne ide!

Mislim da imate prevelike nade u srb(ijan)sku opoziciju, mada bih više volio da se Vaša nada ostvari, nego moje pesimistično realno viđenje situacije u Srbiji, u kojoj

– Možda u Srbiji to neđe ići u prvom ciklusu izbora, nakon Miloševića, možda će trebati još Jedan ciklus!? Ali, razlika između opozicije u HrVatskoj 1 opozicije u Srbiji, neću reći čitave oOpoZicije, jer ima sjajnih demokrata u Srbiji, ima sjajnih ljudi, u tomu je što hrvatska opozicija nikad nije prihvatila politiku promjene granica i nikad nije prihvatila izolacionizam kao hrvatski cilj. Međutim, jedan dio opozicije, ne bih sada išao u kvantifikacije, prigovara Miloševiću ne Zato Što Je išao u rat za promjenu granica i stvaTanje etnički čiste i Velike Srbije, nego zato. što nije ostvario ratne ciljeve. Kad ta opozicija bude sasvim određena, kao što smo mi bili, dakle NE politici promjene granica, nego otvaranje suradnje preko granica, onda će vjerojatno biti i drugačiji rezultati izbora u Srbiji. Mi smo promijenili politku i na toj promjeni smo promijenili i vlast, i zakonodavnu i izvršnu. Sad je na srpskoj _ Opoziciji red!

Da se malo vratimo u blisku prošlost! Dolazeći u Beograd, kao predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ, ustvrdili ste da će te bi-

_ ti posljedni predsjednik Jugoslavije. Što su bili razlozi takovoj izjavi? -

-– Ondašnjoj vlasti u Beogradu – bilo je sasvim Jasno da Jugoslavija više nema integrativ-

- nih faktora. Tokom njenog postojanja osnovna _ iri integrativna faktora bili su Tito sa svojom ha_ rizmom, višenacionalna komunistička partija i - armija koja je slušala Tita i partiju. 1 tad, kad je

_ Tito otišao, a ostala stara struktura vlasti, kad se

_ partija raspala po republikama, ostao je jedan faktor koji je tražio novog sponzora. Nažalost, armija Je sponzora vidjela u Miloševiću, priklonila se Miloševiću. Vojni vrh se dosta dugo ko-

__Jebao, ali onda su generali „shvatili“ da je MiloŠević izlaz, jer nudi najveći teritorij koji bi mo-

_ gao hraniti i plaćati tu veliku armiju, taj inertni

_ mehanizam koji je puno trošio.

Ipak, mislili ste još i tada da se Jugoslavija može održati!? – Da, kao konfederalna! Jer, ako smo prihvati-

li, u biti, konfederalni Ustav iz. 1974. kao osnov i

išli u njegovu dogradnju, naš bi prostor ostao

konfederalno povezan. Jugoslavija se mogla preustrojiti. Kada nije bilo integrativnih faktora, ali su svi imali mogućnost opstanka na ovom prostoru, zašto se, recimo, Jugoslavija nije mogla zamisliti kao konfederacija republika? Na to pitanje Milošević nikad nije odgovorio! Ja tvrdim da MIloševiću nije bio interes ni konfederalna, ni federalna Jugoslavija. On je, Jednostavno, želio Veliku Srbiju ı tu je dobio veliku naklonost Franje Tuđmana koji je najednom vidio da bi mogao biti novi kralj Tomislav i dobiti Veliku Hrvatsku. Dva pogrešna pristupa, sa pogrešnim ciljevima nisu mogli dovesti do rekonstrukcije Jugoslavije.

Kada ste došli u Predsjedništvo SFRJ, problem Kosova je, sa „srpskog“ stanovišta gledano, bio riješen. Da li je, ipak, u Predsjedništvu bilo rasprava o Kosovu?

– Bilo je rasprave. Na primjer, ja sam predlagao da se suđeni Albanci zbog ubistva vojnika u Paraćinu – pomiluju! Naime, jedan je mladi Albanac ubio nekoliko vojnika sa kojima je zajedno služio vojsku i, pritom, u tom obračunu i sam poginuo. Međutim, onda su suđeni tzv. DOmagači – tko god se sreo sa tim ubojicom, već je bio suđen, dovoljno je bilo da je netko s njim razgovarao u kuhinji, pa jeion bio suđen, ili da mu je donio paket kad je išao kući, ako je bio iz istog sela. To suđenje – kao pravnik sam ga pratio – nije imalo utemeljenje, bilo je-za mene čisto političko suđenje. Inzistirao sam da se ljudi pomiluju, da bismo (i) na taj način pokazali drugi pristup. !] danas mislim da je to trebalo napraviti. Jeste li pokušali utjecati na kosovskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ?

– Jedino sam to i mogao! U razgovoru sa Rzom Sapundžijom, koji je u Predsjedništvu predstavljao Kosovo, rekao sam: „Slušaj, nezgodno je što se-mi ovdje, u Predsjedništvu, raz-

dvajamo na dva suprotstavljena bloka, uvijek i ·

bez obzira o kojoj temi se radi“. Na jednoj strani su bili predstavnici Crne Gore, Kosova, Vojvodinei Srbije, a na drugoj strani smo bili Bogić Bogićević iz BiH, Janez Drnovšek iz Slovenije, Vasil Tupurkovski iz Makedonije i ja iz Hrvatske. „Gledaj, Kad o nekoj temi raspravljamo, gdje možemo dogovorno nešta napraviti, ne mora sve biti blokirano. Jer, ne može Predsjedništvo funkcionirati, ako je sve blokirano. Do kada, gdje je izlaz? Nema izlaza! Ide se samo u raspad“, pojasnio sam mu. I rekao sam mu da bi bilo dobro, s obzirom na to da sam vidio u razgovoru da se on slaže sa našim prijedlogom, da glasa za taj prijedlog, pa da iziđemo iz blokade. On je odgovorio: „Slušaj, Stipe, ti ne razumiješ problem. Ako ja samo jednom glasam za ono što predlažu Slovenija, Bosna, Hrvatska i Makedonija, ja više neću ovdje biti predstavnik Kosova“. Velim: „Kako nećeš biti predstavnik? Sad tebe nema tko smijeniti: Milošević je ukinuo Skupštinu Kosova, kosovske skupštine nema i nema te tko smjenit“. „Ti podcjenjuješ situaciju, on će nać načina“, nije se dao Sapundžija.

Ipak, jednom je glasao za naš prijedlog, odmah se sastala srpska skupština i smijenila ga. Doveli su Sejdu Bajramovića, koji nije znao o čemu se radi, do kraja nije znao. On nije bio upoznat kud je došao i koji je njegov zadatak, osim da gleda kako glasa Bora Jović, da tako poslije i on glasa. -

Slažete li se da je antialbanska politika bila (i) paradigma za odnos Miloševića i njegovog režima prema drugim narodima i nacijama u ondašnjoj Jugoslaviji?

Tvrdim da Miloševiću nije bio interes ni konfederalna, ni federalna Jugoslavija. On je, jednostavno, želio Veliku Srbiju i tu je dobio veliku naklonost Franje Tuđmana koji je najednom vidio da bi mogao biti novi kralj Tomislav

– Ono u čemu Je Milošević apsolutno griješio, ali i oni koji su tu politiku prihvatili, jest u tomu što Je mislio da može međunarodnu zaJednicu – ı domaću javnost, naravno – prevariti. U politici se mogu napraviti neke prevare, neki driblinzi, ali ne na dugu prugu. Tako, nakon mišljenja Badinterove komisije, Milošević ponovno vara. On kaže da narod ima pravo na samoopredjeljenje, Srbi imaju pravo živjeti svi u jednoj državi, jer su i dosada živjeli u jednoj državi 1 od sada imaju pravo na Život u jednoj državi. On Je „zaboravio“ da su republike bile državei da se po konfederalnom konceptu ne može narod opredjeljivati, nego republike se opredjeljuju. Jasno je da se to moralo završiti s katastrofom. To je pobunilo Srbe u Hrvatskoj, to Je prebacilo rat u BiH, to je, na kraju, rezultiralo i sa ovim što se događa(lo) na Kosovu, a i sa onim što Je danas na rubu u Crnoj Gori.

U takvoj, politici Milošević nije ostao „usamljen“!? – Tu istu logiku prihvaćao je, na našu nesreću, ı Franjo Tuđman. On je smatrao da bi i Hrvati, također, trebali živjeti u jednoj državi i, pošto su Hrvati razbacani po cijeloj BiH, prihvaća da ih se najveći dio prebaci u Hercegovinu koja bi se, po dogovoru s Miloševićem, pripojila Hrvatskoj. To je, za nas, bila (još) jedna pogrešna politika,

ali snage koje su protiv toga bile, sad su preuzele odgovornost u Hrvatskoj. U Srbiji (još?) nisu.

Hoće li sada, s ovim i ovakvim vlastima u Crnoj Gori, „lokalni“ hrvatsko-crnogorski problemi, recimo problem Prevlake, biti lakše rješivi?

– Znate što će najviše riješiti odnose Crne Gore ı Hrvatske? Projekt ceste talijanska granicaJonsko more! Gdje protutnji autoput, tu je udruživanje završeno. Prvo, fizičko i, onda,

drugo, političko, političko u onom smislu da se razmišlja evropski. Pogledajte: Italija, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija ı Grčka, pa dalje prema Turskoj, i Još dalje. Gdje protutnje toliki automobili, tu je direktna veza sa Evropom, i problem Je riješen!

Sad spremam sastanak gradonačelnika većih gradova, sa cijele ove trase, vidjet ću da li će biti u Dubrovniku, da li na Brionima. Na skup ću pozvati i gradonačelnike iz Crne Gore i Albanije, pokušat ću da dobijemo takav pristup, takav projekt koji mora impresionirati Evropu ı Ameriku, mora impresionirati svijet. Jer, takva jedna cesta više znači, nego ne znam koliko konferencija koje će pozivati na ove ili one slobode, uključujući ı nacionalne, na suradnju... Kad se fizički pokaže suradnja, onda je poruka sama po sebi odveć Jasna!

Vi ste u Hrvatskoj imali neposredno iskustvo intervencije međunarodne zajednice, preko UNPA-zona i drugih načina djelovanja. Međunarodna zajednica je na Kosovu već godinu dana. Kako (pro)cjenjujete bilans intervencije? – Mislim da međunarodna zajednica, kad je intervemirala, nije imala sasvim jasne planove, sasvim jasne krajnje ciljeve. Prvo, trebalo Je zaustaviti rat, trebalo je zaustaviti to brutalno preseljenje naroda i sve zločine koji su u vezi i, drugo, trebalo je pokazati Miloševiću da na pedesetgodišnjicu NATO-pakta ne može niko NATO-u prčkati pod nosom. Ali, sada, kad je zaustavljen rat, sada se treba okrenuti ostvarenju strateških ciljeva i onih ciljeva koji dovode do strateških ciljeva, dakle ı kratkoročnih i dalekosežnih. Međunarodna zajednica treba sada omogućiti život ljudi na Kosovu, funkcioniranje državnih mehanizama, uspostavu pravne države i, na kraju, orijentirati sve subjektivne snage prema Evropi ı globalnom rješenju.

Sto Hrvatska – možda, zajedno sa Slovencima? – može učiniti da se situacija na Kosovu normalizira?

– Moja Je ideja da se sastanemo svi sa Ovog prostora, da napravimo okrugli stol – i predstavnici Makedonije, ı Crne Gore, ı Hrvatske, i samostalne države, i one koje nisu, koje su vezane na Srbiju. Ja sam:za to da dovedemo i Albance iz Albanije, Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku, sve koji su vezani za ovaj prostor, ali i iz Srbije da dovedemo, možda, opoziciju, predstavnike opozicije, pa da oni onda ovaj val promjena prenesu u Srbiju. Ne može Srbija ostati talibanska država, ako cijela Evropa ide jednim kursom. Na taj način će 1 javnost srpska shvatiti da ne može ostat na poziciji: „Milošević je u pravu, cijeli svijet. griješi. To je, i inače, malo vjerojatno! Možda bi takvo jedno savjetovanje probao inicirati, malo ću istestirati šefove država, ali i srpsku opoziciju, možda bi bio dobar takav razgovor, otvoreni raZgovor.

Dragomir Olujić Oluja