Gledišta

žinu, jer se samo tako može obezbediti da čitalac shvati o čemu se diskutuje. Princip da jedan termin označava jedan pojam određene sadržine nije uvek poštovan u Cerneovim izlaganjima. Za ilustraciju ću se poslužiti Cemeovim tretiranjem pojma „osnovne kategorije" privrednog sistema. U prvoj hipotezi Ceme ističe da se dohodak tretira kao „osnovna kategorija" i „osnovna pokretačka snaga" našeg privrednog sistema. Kako se logički verifikuje ovaj stav? Ceme smatra da, ako je to stvamo, tada se „osnovni odnosi proizvodnje i raspodele moraju manifestovati u dohodnom (novčanom) obliku" (str. 1306). Umesto da proveri ovaj stav, Ceme ulazi u analizu uslova za maksimalizaciju dohotka i na sledećoj stranici određuje maksimalan dohodak kao osnovnu kategoriju. Pošto ga je njegovo izlaganje problema dovelo do „dualističke maksime", tačnije do dva kriterijuma za maksimalizaciju dohotka, pitanje „osnovne kategorije našeg sadašnjeg sistema" ima se rešiti određivanjem osnovnog kriterijuma maksimalizacije dohotka. Umesto da proveri koji je kriterijum osnovni, Ceme zaključuje, ~na osnovu objektivnog položaja u kome radnik-upravljač radi" i ~uza sva ograničenja", da je to lični dohodak. On predstavlja „prvu pobudu" i „osnovnu kategoriju sistema". Upitao bih samo da li lični dohodak kao osnovna kategorija predstavlja u nas oblik preko koga se „manifestuju osnovm odnosi proizvodnje i raspodele?" To je ono što je trebalo pokazati i dokazati prema izričitoj Cerneovoj formulaciji. Umesto toga, on je postavio prvu pobudu i osnovnu kategoriju kao kategorije istog značaja ili, tačnije, prvu pobudu kao kategoriju koja nam omogućuje da odredimo sadržinu osnovne kategorije. Sve ove ilustracije o metodu izlaganja kojima se koristio Ceme dovode do zaključka da primenjeni metodološki prilaz za testiranje teorije dohotka nije mogao dovesti do jasne i prihvatljive ocene stanja naše teorijske misli u oblasti raspodele. Moj je utisak da se kritička analiza ne može sa uspehom obaviti ako se izdvoje pojedine opšte ideje čiji su nosioci ostali anonimni. Neophodno je poći upravo od one ideje koju je Ceme formulisao na kraju svog članka. On kaže: „Svaki privredni sistem ima svoju opštu i posebnu logiku delovanja (opšte i posebne zakone)" (str. 1326). Prvi zadatak svakog ekonomskoteorijskog istraživanja je da precizno definiše logiku privrednog sistema u okviru koga se kritički ocenjuje ili izgrađuje teorija raspodele. Cerne, kao što sam već istakao, to nije uradio. Da li je pretpostavio da je logika privrednog sistema poznata i dovoljno precizno određena? Verovatno da jeste, jer se samo tako može objasniti njegov direktni prelaz na proveravanje pojedinih teorijskih stavova u teoriji raspodele dohotka. Međutim, na nizu mesta se sukobio sa nedefinisanim sistemskim pitanjima koja su zahtevala da ih on definiše u skladu sa svojim koncepcijama. U prilog ove moje konstatacije govori već formulacija koja je data u prvoj hipotezi, gde Cerne daje dve verzije definicije dohotka kao osnovne kategorije, i to dohotka privredne organizacije i dohotka radne zajednice, da bi, najzad, kao

129

METODOLOŠKE I DRUŠTVENE OSNOVE TEORIJE RASPODELE DOHOTKA