Gledišta

sadržinu društvene socijalističke svojine ili, da upotrebim izraz koji Cemeu više odgovara, „kolektivne dmštvene svojine". Mislim da će se Ceme složiti sa mnom da dmštvena socijalistička svojina sredstava za proizvodnju predstavlja reprezentativnu i tipičnu, stvarnu osobinu našeg privrednog sistema. Kada je reč o raspodeli dohotka ili o ekonomskom oblifcu „stupanja" radne snage u proizvodnd proces, mesto i uloga dmštvene svojine sredstava za proizvodnju, pa, prema tome, i institucionalne strukture kroz koju se ona ostvamje, ne može se zanemariti. Upravo kroz ovaj oblik prisvajanja manifestuje se makroekonomska sadržina dmštvene organizacije rada sa svim njenim prelaznim oblicima od etatističkih do deetatiziranih. Ako se pri svem tom ostane na institucionalnoj stmkturi našeg privrednog sistema kako ju je u pojednostavljenom (ili nepotpunom) obhku definisao Ceme, tada se problem raspodele dohotka svodi na jednu svoju komponentu. I ukoliko se žeh utvrditi „stvama osobina ponašanja osnovnih privrednih subjekata našeg privrednog sistema" (str. 1306), mora se voditi računa o delovanju makroekonomske komponente sistema. Imam utisak da Ceme nije imao u vidu tu parcijalnost i jednostranost svog prilaza i zbog toga su njegova izlaganja išla u dmgom pravcu. Cak i kada se sretao sa izrazitim makroekonomskim problemima, on ih je definisao bilo kao probleme čiste robne privrede bez makroekonomskih subjekata, bilo kao probleme koji se ispoljavaju u uslovima naturalne privrede i, prema tome, nemaju mesta u analizi samoupravnih socijalističkih odnosa. Na str. 1314. on tretira pitanje narodnoprivredne ravnoteže u uslovima tržišne privrede bez ma kog oblika svesne dmštvene (makroekonomske) komponente, I na str. 1316, kada govori o Marksovoj analizi problema raspodele dmštvenog proizvoda u socijalizmu, on ističe da je stav 0 njetnoj primenljavosti na naš privrednd sistem pogrešan, jer je „Marksova ideja razvijena za nerobni tip socijalističke privrede". Cak i tamo gde govori o državi, njenu ulogu suprotstavlja „tržišno-novčanom mehanizmu". U oba slučaja Ceme je diskutovao problem raspodele imajući u vidu samo jednu njegovu komponentu: pitanje „nagrađivanja prema radu" ili, tačnije, pitanje kriterijuma za određivanje ličnih dohodaka. Ne mogu tvrditi da Ceme ne prihvata dmšlvenu svojinu sredstava za proizvodnju kao bitnu komponentu našeg privrednog sistema, ali njegovo izlaganje kreće se kroz privredni sistem u kome se draštvena svojina javlja perifemo, čak 1 kao faktor koji načelno protivreči radničkom samoupravIjanju (vid. analizu na str. 1306 1307). U tako definisanom sistemu, osim tržišnog mehanizma, za instilucionalnu stmktum su bitni odnosi „kolektivnog preduzetništva" u okviru osnovnih privrednih subjekata. Na koji način su definisani institucionalni aspekti osnovnih privrednih subjekata? Za ovu institucionalnu stmktum Ceme navodi sledeće komponente: pojedinačnog radnika, radnu zajednicu, radnu organizaciju i privrcdnu organizaciju, odnosno preduzeće (str. 1311).

131

METODOLOSKE I DRUSTVENE OSNOVE TEORUE RASPODELE DOHOTKA