Gledišta

Prema Cerneu, za pojedinačnog radnika najkarakterističnije je da je njegova „neotuđiva svojina" u proizvodnom procesu u kome je zapošljen samo njegova radna snaga. On jedino nju „nosi sa sobom" i pomoću nje, ~kao njen vlasnik u ekonomskom smislu, on teži ka maksimalizaciji dohotka" (str 1.310). Insistiranje na „radnikovoj ličnoj svojini nad radnom snagom kao proizvodmm faktorom" nije slućajno ni stilska figura, već osnovni postulat za analizu društvenih odnosa unutar osnovnog privrednog subjekta u našem privrednom sistemu. Nemam mogućnosti da ovde ulazim u analizu celog kompleksa koji Černe obuhvata terminom hčna svojina radnika nad svojom radnom snagom, ali želim da ukažem na neke momente. Uvođenje institucije lične svojine nad radnom snagom zahteva da se ta institucija objasni i obrazloži. Ona protivreči svemu onome što se u ekonomskim i drugim društvenim, posebno pravnim naukama, zna o svojinskim i radnim odnosima. Problem nije beznačajan, jer ideja o svojini nad radnom snagom kao neotuđivim pravom proizvođača dobija u našoj literaturi i druge pristalice (vid. Mito Hadži-Vasilev, Radnička klasa vladajuća snaga društva, ~Socijalizam", 1967, br. 2; Hadži-Vasilev govoni o prjvatnoj svojini nad radnom snagom). Ako se uvodi institucija i pojam koji protivreče opšteusvojenim koncepcijama o svojini i radnim odnosima, neophodna je kritička ocena postojećih shvatanja i argumenti dobijeni logičkim ili empirijskim istraživanjem ild i jednim i dnugim u prilog nove koncepcdje. Treba istaći da nije reč samo o teorijskoj strani problema, već još više o praktičnoj strani, jer uvođenjem ove institucije dovode se u pitanje institucije kroz koje se danas u nas izražavaju društveni odnosi u privrednom i političkom životu, kao i u pravnom sistemu. Ako ni u jednom članu Ustava SFRJ nema ni reči o ličnoj ili privatnoj svojini nad radnom snagom i ako se pravo svojine građana izričito definiše u čl. 21, 22. i 23. Ustava SFRJ kao pravo prisvajanja stvari, a ne kao i pravo prisvajanja radne snage, onda se ne postavlja pitanje forme, već sadržine lične ili privatne svojine nad radnom snagom. S druge strane ceo kompleks odnosa radnika i radne organizacije u vezi sa radom regulisan je pravnim propisima koji sačinjavaju predmet radnog prava i uglavnom su formulisani u okviru zakona o radnim odnosima. Ne želim unapred da donosim svoj sud o pitanju koje zahteva podrobnije istraživanje, ali imam utisak da je ovo primer proširenja značenja i sadržine jednog termina na odnose koji, bar po onome što je opšteprihvaćeno u ekonomskoj nauci, ne ulaze u naučnu definiciju pojma svojine ili prisvajanja. Sličan metodološki postupak može se naći kod onih autora koji upotrebljavaju termin proizvodnja Ijudi. Oni se najverovatnije rukovode sličnošću jednog obeležja koje karakteriše proizvodnju i svojinu, a zanemaruje sva ostala koja čine bitnu sadržinu ovih odnosa. I za svojinu iza proizvodnju bitno je to da je reč o društvenim odnosima, o odnosima Ijudi p o v o d o m stvari.

132

ĐR MILOS SAMARDŽUA