Gledišta

zato što je to „pomoćno sredstvo" za ekonomsku realizaciju njegove svojine nad radnom snagom. Ovo uključivanje je uslov ne samo za postizanje dohotka proizvođača već i za njegovu društvenu afirmaciju. Samo u tom obliku, kao proizvođač, a ne kao vlasnik, on može ravnopravno odlučivati o pitanjima rada, o uređivanju međusobnih odnosa, raspodeli dohotka i drugim pitanjima svog ekonomskog položaja, ukratko biti nosilac prava i dužnosti radnih Ijudi u samoupravnoj organizaciji (vid. čl. 9. i 10. Ustava). ~Interes za svesnu društvenu saradnju" ne nastaje samo „zbog egoističnih interesa" i „razvijene potrebe za konkurencijom", već i zbog mnogo kompleksnije i složenije društvene sadržine organizacije rada članova jedne zajednice. Ova nova sadržina samoupravne organizacije rada uključena je u pravni, ekonomski i društveni oblik radne organizacije, odnosno privredne organizacije. U isto vreme svi članovi radne organizacije zasnovane na samoupravnim principima predstavljaju radnu zajednicu, kolektivnog proizvođača i kolektivnog preduzetnika, upravljača, ah ne i kolektivnog vlasnika radne snage. Suprotno ovom Ceme insistira na radnoj zajednici kao kolektivnom vlasniku (str. 1318) i ističe ovu komponentu na prvo mesto. Po njegovom mišljenju, naše radne organizacije nemaju, ~bar po Ustavu", ni status kolektivnog upravljača, jer, kao što on kaže, „privređivanje poslovnim sredstvima kao posebna fimkcija kolektiva definisano je kao delegirana funkcija društva". Odredbe našeg Ustava o osnovnim karakteristikama samoupravnih odnosa u našem privrednom i društvenom sistemu formulisane su, kao što je poznato, u drugoj glavi. Ni najpažljivije čitanje teksta nije me übedilo u opravdanost Cemeove tvrdnje da se ,ykolektivno upravljanje" tretira kao delegirana funkcija dmštva. Suprotno tome, odredbe Ustava su izričite kada samoupravljanje radnih Ijudi u proizvodnji i raspodeli tretiraju zajedno sa slobodnim udruženim radom kao osnovu, a ne delegiranu funkciju, društvenog uređenja u našoj zajednici (čl. 6 Ustava). Ako se prihvati stav o sukobu interesa između privredne organizacije i radne zajednice, onda se postavlja pitanje o samoupravnora karakteru organizacije rada u okvim privredne organizacije, preduzeća. Ako takva suprotnost postoji, onda je ona izraz nedovoljno razvijenih samoupravnih odnosa u preduzeću, ona pretpostavlja da se pored radne zajednice i njenih izabranih organa u preduzeću javlja i dmgi nosilac upravljanja i odlučivanja. Razvojem samoupravnih odnosa u preduzeću takva protivrecnost se ukida. Prema tome, nema načelne protivrečnosti između radne zajednice i preduzeća u samoupravnim oblicima privređivanja, a na njoj Ceme insistira. Ako on pri tom ima neki novi aspekt ovih odnosa u vidu, koji mu daje argument u prilog njegovog tvrđenja, bilo je potrebno da se to izloži, kako bi se izbegli nesporazumi i nedoumice. Međutim, samoupravni oblik organizacije rada u okvim osnovnc privredne jedinice, preduzeća, otvara novo pitanje. Preduzeće predstavlja nasleđeni oblik organizacije proizvodne jedinice, pravno-ekonomski subjekt u uslovima robne pn-

134

DR MILOS SAMARDŽUA