Gledišta

nomski logična i neopliodna za razumevanje dinamike društvene privrede, u kojoj se ravnotežne sile kao tendencije manifestuju stihijski, ipak je ona statična teor i ja“ (str. 1325, podvukao Cerne. Dalje u tekstu sva podvučena mesta su Cerneova, ukoliko nisu, bice posebno označeno). Na ovu ocenu teorije vrednosti kao statične teorlje ne bih imao poseban komentar. Verujem da je Čemeu, kao politekonomtisti, poznata kteratura o statičkom, odnosno dinamićkom karakteru Marksove formulacije zakona vrednosti i teorije vrednosti u celini, kao i o karakteristikama Marksovog metoda izlaganja u „Kapitalu". Njegovo tvrđenje da se zakon vrednosti javlja kao u osnovi statična teorija je, prema tome, izraz određenog stava. Mali je broj ekonomista-marksista koji će se s tim stavom složiti. Ceme je najpre obavestio čitaoca o tome da ima ekonomista koji nisu pravilno razumeli Marksovu teoriju vrednosti obrađenu u prvoj knjizi „Kapitala". Kako ju je on razumeo? U tekstu koji dolazi posle stava o statičnom karakteru zakona vrednosti on daje svoju interpretaci ju odnosa Marksove teorije vrednosti i teorije cene proizvodnje: transformacija vrednosti u cenu proizvodnje nastaje zbog delovanja dinamičkih sila i uzroka koji „svakodnevno stalno mše" „tako zamišljenu ravnotežu". (Izričito se navode različitost proizvodnih uslova i različitost tržišnih uslova.) To bi bilo prihvatljivo teorijski kada on ne bi problem delinisao na sledeći način: „Marks je transformis a o zakon vrednost u kapitalističkoj privredi u zakon cene proizvodnje... a zatim u zakon tržišne cene, kao mnogo realnije pravilo za objašnjenje konkretne proijrvodnje, raspodele i razmene u konkurentskoj privredi" (str. 1325 —1326, podvukao M. S.). Posle ove formulacije da je Marks transformisao zakon vrednosti u zakon cene proizvodnje, veliki broj ekonomista-marksista bi i Černea stavio u gmpu onih za koje je on rekao da nisu pravilno razumeli Marksovu teoriju vrednosti, i to ne samo u prvoj knjizi „Kapitala" već u okviru celokupne Marksove analize i, posebno, treće knjige „Kapitala". Ne znam da li je potrebno reći Cemeu da Marks nije trans Eormisao zakon vrednosti u zakon cene proizvodnje i zakon tržišne cene, već je želeo da da teorijsku analizu pr o c e s a koji se objektivno dešava u stvarnosti tržišne privrede kapitalističkog tipa. Poznato je da su se pred tim problemom nalazili i ekonomisti pre Marksa, konkretno Smit i Rikardo. Meni je lakše pretpostaviti da se ovde čitalac sreće sa neveštom formulacijom. Treba istaći da nepreciznost, nesistematičnost i netaćnost u izlaganju predstavljaju čestu karakteristiku Černeovih stavova i ocena. Razumevanje teksta otežava i niz novih neuobičajenih termina, čije uvođenje, po mojoj oceni, nije bilo neophodno. Na str. 1309. on uvodi termin „tr/išna novčana vrednost" kao osnovu raspodele, vezujući je za pojam dohotka. Vemjem da će se i Ceme složiti sa mnom da je ovaj termin teško naći u ekonomskoj literaturi. Pošto ga Ceme dovodi u vezu sa dohotkom, ostaje nejasno da li je imao u vidu tržišnu vrednost (vrednosnu cenu) ili tržišnu

137

METODOLOŠKE I DRUŠTVENE OSNOVE TEORIJE RASPODELE DOHOTKA