Gledišta

zeću" ili ~ako bi u njegovim odlukama preovlađivala društvena svest (tj. čisti opšti društveni interes), ne njegova lična privredna pobuda" (str. 1307). U daljem izlaganju Ceme će se zadržati na prvoj altemativi na pitanju prisvajanja akumulisanih sredstava, dmga altemativa je praktično isključena samim pojmom lične svojine nad radnom snagom, jer je lična privredna pobuda za radnika „primarna" i „neposredna". Cak ako se ispune i dmgi uslovi koji odgovaraju razvijenijim samoupravnim odnosima, „ipak će i dalje važiti da radnik ostaje ,vlasndk’ i ,gospodar’ svoje radne snage i da će objektivno i subjektivno, pre svega, težiti maksimalizaciji dohotka za nju" (str. 1311). Konflikt koji, prema Cemeovom shvatanju, postoji između interesa privredne organizacije i radne zajednice u našem sistemu privređivanja on izjednačuje sa konfliktom između vlasništva nad radnom snagom i kolektivnog upravljanja, konfliktom između dveju funkcija radne zajednice. Ovde treba primetiti da Čeme radnoj zajednici daje atribut kolek tivnog vlasnika radne snage iako na nekoliko mesta insistira na svojini nad radnom snagom kao „neotuđivim" pravom radnika. Dakle, šta je osnovno: kolektivna svojina nad radnom snagom radne zajednice ili lična svojina radnika nad svojom rađnom snagom? Imam utisak da je za Cemea lična svojina osnovna kategorija. Kakav je njen odnos prema kolektivnoj svojini nad radnom snagom ostaje otvoreno pitanje. Vemjem da nije reč samo o stilskoj figuri. Ako je sadržina draštvenih odnosa u samoupravnom sistemu onakva kako je određuje Čeme, tada je sukob interesa koji je on definisao imanentan našem sistemu samoupravljanja. On se može rešiti a) ako se veže „jedan deo sredstava koja se isplaouju radndcima, u obliku obveznica ili na dragi način za poslovni ili za rezervni fond” i b) ako se ~bar uslovno (kalkulativno) razdvoji dohodak privredne orgamzacije i dohodak radne zajednice” (str. 1312). Dok se pod tačkom a) na nejasan način uvodi neka vrsta „kolektivno akcionarskih odnosa” (o njima Ceme govori izričito docnije str. 1323), uslov pod tačkom b) imao bi sledeće efekte na raspodelu dohotka. Došlo bi, pre svega, do „priznavanja svojstva kalkulativnog troška” „radu (valorizovanom u novcu)”, jednostavnije rečeno, ponovo bi se u kalkulaciji javili troškovi radne snage, a kao logična posledica ove modifikacije u kalkulaciji „svakako bi se uvela kao kalkulativna kategorija čisti finansijski rezultat ili dobit privredne organizacije”. To je, prema Cemeu, racionalna kalkulativna stavka (podvukao M. S.). I, najzad, došlo bi do toga da se „lični dohodak, bar formalno, formimra iz dva izvora”. Koji su to izvori meni je ostalo nejasno i pored svih nastojanja da razumem sledeći tekst: ~pre svega na ime rada, kao individualnog konkretnog rada koji stvara upotrebnu vrednost i delom na ime rada valorizovanog u tržišnoj vrednosti učinka, to jest iz kompleksnog poslovnog rezultata (o tom više kasnije)” (str. 1312). Ni ovaj tekst a ni docnije izlaganje nisu mi objasnili izvore ličnog dohotka.

142

DR MILOS SAMARDŽIJA