Gledišta

nas uverava J. Hippolite, na kome se oprobava poslednji nemački filozof klasičnog idealizma: log ik a dedukcija svekolike reainosti iz po j m a je cilj Hegelove filozofije 6 ) ipak njegova logika predstavlja „najveće umetničko delo mišljenja koje je stvoreno" 7 ). I upravo to što je Hegel, protivstavljajući se Fichteovoj nameri da stvaralačku uobrazilju uzme za osnov Wissenschaftslehre i Schellingovoj iracionalističkoj koncepciji da estetsku sferu podigne na stepen apsoluta, na temelju logike nameravao da pokaže zasnovanost i izvođenje spekulativnog sistema fiiozofije, značilo je budući da je umetnost i dalje bila neizbežna u jednom totalitarnom sistemu odrediti joj ono mesto koje ona jedino može imati u logički koncipiranom sistemu. „Dok je za romantičara Schellinga umetnost najviša potencija idealne strane i važi kao jednaka filozofiji, kod Hegela ona gubi ovo mesto.” 8 ) Uprkos činjenici da Hegel u istoriji filozofije često otvara mesta izražavanju istorijskog života, često u borbi protiv vlastitih krutih kategorija, što je slučaj i u estetičkom istraživanju, prejako je rečeno da je to istraživanje „potpuno slobodno od spekulativnog osnovnog postavIjanja" 9 ). Ono pozitivno nastojanje idući od Kanta, koji je konačno dao estetičkoj oblasti njenu samostalnost (Selbstandigkeit) i utvrdio njene granice, ali i ostao dužan stvarnom određenju njenog sadržaja” lo ), ide preko Schillera i Goethea do Schellinga, koji je uspeo da u perspektivi svojih filozofskih pretpostavki odredi sadržaj estetike, uzimajući za njeno područje svet umetničkih dela. Hegel čini korak nazad isključujući iz umetnosti sve druge osobenosti njene forme sem saznajne koja, čini se, nije umetnosti važna. U takvom sistemu se doista nije mogla otvoriti perspektiva umetnosti. Predmetnoprikazivačka dimenzija je tako u Hegelovom sistemu dobila svoje najjače racionalno utemeljenje.

111 Ivan Focht je za predmet svog ispitivanja uzeo likovnu umetnost. Sama egzistencija modeme umetnosti već više od pola stoleća, uprkos kritici sa strane realističke teorije umetnosti, očito dokazuje fundamentalnu slabost teorije odraza čak i u nienoj primeni na svet tzv. „prikazivačkih umetnosti”.

6) Jean Hinnolite, Etudes sur Marx et Hegel, Paris, 1955, str. 24—26. i dalje. 7) Richar Kroner, Von Kant bis Hegel, 2. Auflage, Zw. Bande in einem Band, 1961, str. 290. 8) Theodor Ziehen, Vorlesungen iiber Aesthetik, Hale, 1925, II deo, str. 358. 9) E. Utitz, Aesthetik, Zweite Auflage, Berlin, 1924, str. 16. 10) Jonas Chon, Algemeine Aesthetik, Leipzig, 1901, Vorwort 111.

287

TRAGANJE ZA SMISLOM UMETNOSTI