Gledišta

onog „čisto estetskog”, smetaju predmeti koji odvlače pažnju od biti umetničkog. To je razlog više zbog čega „likovni umetnici vide svoj uspeh u približavanju biti muzike, nužno bespredmetne i prema tome najneposrednije od sviju umetnosti, do te mere neposredne da je Aristotel za nju rekao da nam ’direktno prelazi u krv’” 15 ). (4) Predmeti na slici najčešće izazivaju subjektivne asocijacije kod gledalaca, koje nemaju nikakve veze sa samom slikom, i, budući da je to opasnost za likovni odnos prema slici, umetnici paze da i u potpuno bespredmetnim slikama linije i boje slučajno ne podsete na neki predrnet. (5) Peti razlog je u vezi sa opštom gnoseološkom problematikom. Svako operisanje s predmetima ne dovodi do istine. Veštaoka podela na subjekt i objekt pri čemu je subjekt protivstavIjen objektu (predmetu) uzima da je objekt nešto što stoji vis a vis čoveku. Međutim, budući sa svojom „okolinom” jedno, čovek ne stoji „nasuprot prirode i stvarnosti, nego je posred nje, u njoj i sastavni njen deo. Tako se do istine može doći samo iznutra, osećajući se delom sveta, a ne spolja slikajući ga” l6 ). Tako je Focht ukazao da izrazi „predmetno” i „bespredmetno” slikarstvo nisu adekvatni, naime, da sama ta podela nije esencijalna. Ovu distinkciju su uveli „bespredmetni” kako bi pokazali šta slikarstvo nije, te tako pomoću negativne definicije i eliminisanje zabluda i predrasuda da slika mora nešto prikazivati doprineli pozitivnom određenju slike. To je osnovna ideja Fochtovog dela da se analizom modemih likovnih stremljenja dokaže teza o dubIjem smislu umetnosti, o onom smislu, naime, koji leži izvan prikazivačke dimenzije i, budući da je ova dimenzija prikazivanja nebitna, da se pokaže ograničenost svake one teorije koja na odrazu stvarnosti građi svoj „mit” o pravoj biti umetnosti. rv Ur. Fochtov način dokazivanja centralne teze: izvođenjem posebnih stavova iz fundamentalnih filozofskih pretpostavki o umetnosti uopšte no, Focht ostaje i na terenu činjenica moglo bi se opravdavanju iste teze prićd razmatranjem prostora u iikovnim umetnostima, koii je gotovo za sve formalističke estetike i realističku teoriju umetnosti bio presudan element. Njegovim iščezavanjem temelii onih estetika koie neguiu samo i jedino morfološki pristup umetničkom fenomenu postaju labilni. Berenson, Hildebrand nisu mogli ni zaimisliti teoriju likovnih umetnosti koja ne bi polazila od prostora kao bitno konstitutivnog dela likovnih umetnosti. U osnovi svaka realistička teorija o umetno-

15) Ibid., str. 45. (6) Ibid., str. 47.

289

TRAGANJE ZA SMISLOM UMETNOSTI