Gledišta

sti, po pravilu, polazi od prostora kao one mogućnosti u kojoj se vrši organizacija likovne kompozicije. Wolfflin je tako u podeli svekolikog slikarstva na klasično i barokno stalno držao na umu samo onu njihovu specifičnost koja se odnosi na površinski i dubinski plan predstavljanja stvarnosti. Kao svaki formalizam, tako i ovaj Wolfflinovog tipa polazi od spoljne strane estetskog fenomena, pa se več i zbog toga mora u umetnosti zadržati na onome što je u njoj pojavno i istorijski uslovljeno. Imajući pred sobom 1000-godišnje stvaranje u umetnosti, Wolfflin je formalistioki pokušao da u okviru karakteristika „koje se vide” pronađe trajni i večni smisao umetnosti. Teorija o slikarstvu kao umetnosti oblikovanja prostora doskora je važila za najmanje spornu. U Hegelovoj estetici slikarstvo je određeno kao ona umetnost koja na planu dveju dimenzija, na površini, treba da uz pomoć iluzije dočara ili sugeriše sve dimenzije prostora. Hildebrand, uz Fidlera i Korneliusa daje jednu kompletnu teoriju slikarstva kao umetnosti oblikovanja prostora. Smatrajući da je slikarstvo, pre svega, prostorna umetnost, za razliku od drugih tzv. vremenskih umetnosti (muzika, pre svega), Hildebrand naglašava da je fundamentalni zadatak slikarstva da sredstvima liko\mog izražavanja oblikuje površinsku sliku isto onako kao što je priroda oprema iz daljine, tako da sigurno nastane predstava prostorne forme. Kao takva slika je jedinstven organizam prostorne forme; ona ima jedini cilj da stvori prostomo-vizuelnu nužnost pojave. Pre svega, kao umetnosti oka, koje su kasnije, zahvaljujući Lessingu dobile naziv likovne umetnosti (Die bildende Kiinste), slikarstvo i vajarstvo imaju zadatak da oblikuju prostor. Dessoiru se ima zahvaliti što je prvi argumentovano, mada sa pozicija teorije koja nije potpuno prihvatljiva, kritikovao tezu o slikarstvu kao umetnosti oblikovanja prostora. Prema njemu, umetnost slikanja je postojala mnogo pre nego što je uopšte pronađeno sredstvo prikazivanja pomoću umanjivanja i perspektive. Deca i primitivci, još nesposobni da na površini dočaraju dubinu, teže slikarstvu i raduju mu se. Treća dimenzija je tek kasnije pristupila ovoj umetnosti. Primenjeno slikarstvo ne prikazuje ni prostor ni dubinu a jeste slikarstvo. I, najzad, ono što je izuzetno važno: kad slikarskoj najjednostavnijoj formi damo teorijski izraz, govorimo o apstraktnoj umetnosti linija i površina. Ona se sadržajno podudara sa ornamentikom i dekoracijom koje su postojale na početku razvoja umetnosti. „Formalno, ovde se radi o jednoj igri linija koja ni u kom smislu nije slika stvarnosti. . . 17 )

17) Max Dessoir, Estetika i opća nauka o umjetnosti. Sarajevo ~Veselin Masleša”, 1963, str. 254. i dalje.

290

SRETEN PETROVIC