Gledišta

Teza da su likovne umetnosti umetnosti oblikovanja prostora u filozofskom smislu implicira naivni realizam. Budući nešto što se nalazi izvan nas u spoIjašnjem svetu, lepo predstavlja objekt umetničkog odražavanja. Kako je prostor, shvaćen manje u Kantovom nego u Leibniz-Wolffovom smislu, medijum u kome nam se prikazuje spoljašno st bitisanja, mora se zaključiti da umetnost pni predstavlj anju postojećeg računa s prostorom kao s formom preko koje bivstvovanje postaje opažljivo čulnosti. Iz ove „realističke koncepcije” estetike sve do prvih pokušaja slikanja u nefigurativnom duhu, počev od Tcherlianusa (1906 —07), Pikaboa ili Kandinskyog, duboko se verovalo da je pravi slikar onaj koji se izričito drži postojećeg, datog van nas. Uzrok tome leži u teorijama onih estetičara koji su, sledeći loš primer Platonov, Leibnizov i Baumgartenov, smatrali da je lepa umetnost niža gnoseologija. Stoga je ona medijum na kome se opažajno prezentira bivstvovan j e. 18 ) Odatle dalje sledi da se u ovoj, kao, uostalom, u višoj „gnoseologiji”, prisustvo subjektivnog mora reducirati na minimum do potpunog njegovog iščezavanja. Kantova teza o umetnosti kao jedinstvu duha i materije, subjekta i objekta, koju su zatim Schelling i Schiller odlučno zastupali, bila je gotovo zaboravljena. Koncepcija slikarstva kao prostomog oblikovanja u čvrstom je savezu, prema svom filozofskom, ontološkom karakteru, sa teorijom odraza. Međutim, gnoseološki aspekt umetnosti samo je jedan, ne najbitniji aspekt umetnosti. Pravci savremene umetnosti najpogodniji su primer za to. Svakako je jasnije sada: otkuda potreba za jednom koncepcijom moderne umetnosti kao ontološkog problema. V Bilo bi ipak pogrešno misliti da je Focht u svim svojim osnovnim i izvedenim principima o likovnoj umetnosti ostao u okvirima teorije o likovnoj umetnosti, poričući tako univerzalnost važenja ovih principa za sve rodove i vrste umetnosti. Odgovarajući na pitanje; šta je večno u umetnosti, Focht podiže svoju refleksiju do biti umetnosti uopšte. „Pogledamo li sve fenomene koje nazivamo umetničkim, videćemo da im je svojstvena upravo ta dijalektika telo duh, i pogledamo li sve neumetničke, videćemo da je ne poseduju. Samo je u umetničkim delima duh neposredno i konkretno objektiviran i dat u materiji. To ne nalazimo ni u filozofskoj ni u naučnoj raspravi (jer u njima je odstranjeno sve

18) Vidi o tome u delu; Maurice Gieure La peinture abstraite.

291

TRAGANJE ZA SMISLOM UMETMOSTI