Gledišta

jedinim filozofima razbacane po časopisima pružaju samo fragmentarnu sliku koja ne može omogućiti uvid u celinu zbivanja savremene filozofije. Ta praznina bila je u znatnoj meri popunjena prevodom Stegmilerove knjige „Glavne struje savremene filozofije”, ali i ova studija je patila od nedostatka (ograničavanje u izbom filozofa koji su prezentirani samo za podmčje nemačkog jezika i dr.). Naša kultuma javnost, posebno filozofska, s pravom je očekivala jednu knjigu koja će prikazati glavne stmje savremene nemarksističke filozofije. Ta očekivanja su u izvesnoj meri zadovoljena najnovijom knjigom Danila Pejovića. No ne treba imati iluzija da se pred nama nalazi jedan udžbenik iz kojeg se može naučiti sve što spada u okvir savremene filozofije. To nije ni bila namera autorova niti je to bilo u njegovoj moći. Filozofi čije su doktrine obrađene u ovoj knjizi su: Karnap, Rasel, Djui, Seler, Hartman, Jaspers, Sartr, Ponti i Hajdeger. Mi ćemo se ovde ograničiti samo na prikaz nekih od problema o kojima se raspravlja u Pejovićevoj knjizi. Kao što je poznato najinkompatibilniji filozofski pravci da nas su logički pozitivizam i egzistencijalizam. Humanistička problematika koja stoji u centm interesovanja svih egzistencijalista perifema je ili čak netaknuta u delima logičkih pozitivista. Predstava koju pozitivisti imaju o fiiozofiji ograničava bitno njihovo razumevanje „neznanstvenih” pokušaja u rešavanju filozofskih pitanja. Karnap, npr., sa stanovišta svoje logičke analize übitačno kritikuje Hajdegerovo shvatanje metafizike, ali on zaboravlja da Hajdeger, kako i sam priznaje, svesno krši pravila fcrmalne logike ne bi li govorio o Ništa. Egzistencijalisti, opet, sa svoje strane, p.okazuju averziju prema onoj filozofiii koja misli da se van prirodnih nauka i logike ne može tražiti nikakva istina. Mada konfrontacija ovih, svakako, r.ajvažnijih stremljenja sa-

vremene filozofije nije sisLematska (budući da se služe različitim tipovima jezika, svaka efektivna komunikacija među njima je isključena), bi lo bi vredno pomenuti neke probleme ovib filozofija ne bi li se, bar površnim upoređivanjem tematike koja je u njima zastupljena, uočilo kakav veliki jaz postoji među njima. Princip verifikacije pokazuje se u okviru logičkog pozitiviz ma kao naiznačajniji, a pitauje logičkog statusa toga prin cipa, razmatrano od Vitgen štajna do Ejera, dovelo je ovu filozofiju do nepremosti vih teškoća. Pošto taj princip nije ni analitički ni empirijski stav, iskrsava odsudno pi tanje; šta je on zapravo? Me tafizički stav? Ako je tako, onda i Kamap i svi dmgi pozitivisti zamenjuju „staru metafiziku” jednom metafizikom koja nije toliko nova koliko je loša. Rešenje, koje je predložio Karnap, da taj princip nije ni analitičkog ni empirijskog karaktera, nego je samo korisna hipoteza odviše je neubedljivo i protivrečno. Ako se želi dosledno primenjivati logičko-pozitivistički kriterijum smisla stavova, onda on mora biti besmislica. Osnorai princip ove „revolucije u filozofiji”, kojom je trebalo da se filozofija oslobodi „pseudoproblema”, ima, po svemu sudeći, karakter bumeranga. Pejovićeva kritika ovog principa je u svojoj oštrini opravdana, mada nije naročito originalna. Stiče se utisak da on ne poznaje duboko filozofiju logičkog pozitivizma i zato više prostora troši da je napada nego da je izlaže. Izlaganje Kamapove filozofije koja je predstavnik logičkog pozitivizm.a je nepot puno, jer se, bez obzira na stvarne namere pisca, najviše zadržava i najviše insistira samo na onoj fazi kada je Karnap odricao bilo kakvu mogućnost filozofije osim kao logičke analize iskaza naučnog jezika. Da li je takav postupak opravdan? Problem koji irnarn u vidu je analogan problemu odnosa „mladog” i „starog’" Marksa. Zašto su, npr., deplasirane neke kritike marksizmaj

324