Gledišta

tiscima i istjerivanjem školarine." NAŠE TEME br. 12/1967.

VLADIMIR VESELICA; Nesporazumi oko investicija; PAVLE NOVOSEL: Reforma. samoupravljanje i socijalna psihologija predindustrijskog mentaliteta; MILAN SKRBIC: Dmštveno-ekonomska uvjetovanost potrošnje za zaštitu zdravlja; CHARLES FRANKEL: Povijesno objašnjavanje i tumačenje; ANDRIJA B. STOJKOVIC: Problem \Tsta vrednosti u sovjetskoj aksiologiji. VLADIMIR VESELICA: Nesporazumi oko investicija. Razmatrajući poziciju pojedinih aktera u procesu proširene reprodukcije, Vladimir Veselica piše: „Sigumo je da se u jugoslavenskoj praksi problematika mehanizma financiranja investicija pojavljuje kao najvažnije pitanje sistema proširene reprodukcije, jer tu upravo iskrsavaju i najveće dileme i najveći nesporazumi... Do sada su kod nas u mehanizrau financiranja investicija odlučujuću ulogu imali izvanprivredni faktori. Privrednim su organizacijama ostajala skromna sredstva, koja često puta nisu bila dovoljna ni za prostu reprodukciju, čak se u određenim fazama razvoja odvijao proces dezinvestiranja, a kamoli za neke veće investicione pothvate. Izvanprivredni faktori teško se odriču svoje arbitrame uloge u trošenju i usmjeravanju investicionih sredstava. Takve tendencije spomenutih faktora donekle su i razumljive, jer svatko teži da zadrži svoje stečene pozicije, ali neposredni proizvođači ne mogu razumjeti zašto se davno proklamirani stav o deetatizaciji proširene reprodukcije sporo ostvamje. Zahtijeva se da radne organizacije snose rizik za loše poslovanje, a tko snosi rizik za investicione promašaje i neadekvatnu lokaciju pojedinih objekata, kao i slabu e-

fikasnost investicionih ulaganja? Odlučujuće mjesto u mehanizmu financiranja investicija trebalo bi da pripadne radnim organizacijama, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice što racionalnije gospodari sredstvima onaj tko ih stvara, a to su u našim uvjetima privređivanja radne organizacije. Praksa pokazuje da su privredne organizacije i do sada u svojoj proizvodnoj orijentaciji bile prvenstveno orijentirane na ulaganja u modemizaciju, rekonstmkciju i proširenje postojećih kapaciteta. Dmgim riječima, sredstva su ulagana tako gdje su davala brže rezultate i pridonosila bržoj intenzifikaciji privređivanja. Kada se prilazi takvoj orijentaciji u investicionoj politici, gdje neposrednim proizvođačima treba da pripadne odlučujuće mjesto, onda se pojavljuju otpori s obrazloženjem da bi to moglo dovesti do atomiziranja sredstava i dezintegracije jugoslavenske privrede. Takvim obrazloženjima mogao bi se dati sljedpći odgovor: kada se u uvjetima kapitalističke privrede, uz privatno kapitalističko vlasništvo, nije ostvarila dezintegracija nacionalne ekonomike, dapače, pojavila se integracija na širem planu nego što je podmčje jedne države, onda nema nikakvih ozbiljnih razloga da se takva dezintegracija ostvari u socijalističkoj planskoj privredi, u kojoj dominira dmštveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ova orijentacija ne lišava našu privredu mogućnosti da osigura sredstva za gradnju skupih i velikih investicionih objekata, ali bi se ona osigurala na kvalitetno dragačijim osnovama, prvenstveno na bazi respektiranja ekonomskih interesa radnih organizacija i u okvim samoupravljanja. Adrainistrativno-birokratsku centralizaciju sredstava treba da zamijeni demokratska centralizacija sredstava, koja će tek tada biti neotuđiva od radnih organizacija, odnosno radne organizacije moći će s njima računati kao s bazom razvoja svoje proizvodnje."

337