Gledišta

nih odnosa, opet nalazimo tragove ekonomističkih, tehnokratskih, pa i „elitističkih” shvatanja o oblicima društvenog usmeravanja i organizovanja. „Ekonomizam” dolazi do izražaja u određivanju tzv. „prioritetnih" ciljeva društvenog razvoja, a „tehnokratizam" i „elitistička" shvatanja ispoljavaju se u traženju metoda i puteva društvenog usmeravanja. Pravo Ijudi na samoupravljanje se priznaje, ali se realizacija tog prava „odlaže" za budućnost, kada če materijalni uslovi dozvoljavati da se više vodi računa i o izvesnim „humanističkim principima”. U sadašnjem trenutku jedmi cilj društvenog angažovanja treba da bude borba za viši „standard”, veće dohotke, uldapanje u tokove savremene ekonomije. Ti se cUjevi mogu ostvariti, pre svega, „naučnom organizacijom rada”, primenom savremene tehnike i „racionalnim upravljanjem”. Oni koji su u stanju da društvo vode u tom pravcu modernizacije, to su, pre svega (ako ne i jedino), stručnjaci, i na njih treba preneti pravo na upravljanje (pa i samoupravljanje). Kada se društvo razvije, a materijalne mogućnosti dozvole realizaciju uslova za samoupravljanje, onda će i drugi Ijudi postati sposobni da odlučuju o važnim društvenim poslovima. Mada se ovako formulisana shvatanja retko nalaze u pisanoj formi, ona se mogu „osetiti" u izvesnim diskusijama, pod uslovom da se izvesni stavovi analiziraju i d o kra j a izvedu implikaciie koje oni sadrže. Ukazujući na ovakve logičke imphkacije, ja nemam nameru da tvrdim da se i problemima samoupravljanja i problemima našeg društveno-ekonomskog razvoja ne može i ne treba prilaziti sa stanovišta racionalnih principa i funkcionalne analize. Logičko-teorijska analiza izvesnih shvatanja ima za cilj da ukaže na granice takvih pristupa. Istovremeno, to je zahtev da se dugoročnim ciljevima našeg razvoja priđe sa više racionalnosti, što u slučaju samoupravljanja znači traženje rešenja za razvoj svih, a ne samo materijalnih pretpostavfci samoupravnog ponašanja kao potrebe čoveka. Jedan oblik racionalnog pristupa sistemu samoupravnih odnosa sastoji seusistematskom i naučnom proveravanju osnovnih pretpostavki na kojima počiva sistem samoupravljanja. Samoupravno ponašanje, shvaćeno u kontekstu Mamksove filozofsko-političke misli i marksističke antropologije, predstavlja izraz čovekove potrebe za slobodnim i kreativnim ispoljavanjem vlastite individualnosti. Stvaranje uslova za razvoj svestrano slobodnih i kreativnih ličnosti predstavlja osnovni smisao socijalističkog razvitka. Pravo na upravljanje društvenim procesima (pravo na samoupravljanje) istovremeno predstavlja i izraz čovekove potrebe za slobodnim i kreativnim ponašanjem i put (ili sredstvo) stvaranja uslova u kojima takvo

228

SILVANO BOLCIC