Gledišta

ponašanje postaje karakteristika života svakog pojedinca. Racionalnost u prilazu samoupravnim odnosima dolazi do izražaja u sagledavanju i priznavanju različitosti društvenih i drugih uslova pod kojima samoupravno ponašanje postaje realna Ijudska potreba. U praktičnim odnosima, to znači priznati postojanje različitih neposrednih interesa u aelovanju različitih društvenih grupa i slojeva, različit način reagovanja na pojedine mere društvenog usmeravanja. Iz toga sledi da je potrebno tražiti adekvatnija sredstva u integraciji i usmeravanju tih interesa u pravcu bržeg društvenog razvoja. U tom pogiedu moguće je očekivati da ni sredstva stimulisanja ne mogu biti uvek istovetna jer različiti Ijudi (tj. Ijudi u različitim uslovima) normalno neće istovetno reagovati na pojedine „stimuluse”. Sasvim je jasno, datkle, da nije dovoljno priznati da postoje ne samo potrebni uslovi, bez kojih samoupravljanje ostaje samo želja, već i različiti realni uslovi pod kojima realni Ijudi ulaze u samoupravne odnose. Neophodna su odgovarajuća sredstva u stvaranju potrebnih uslova u kojima sa,moupravno ponašanje postaje realna društvena potreba. Kada se draštveni život podvrgne samo racionalnoj i funkcionalnoj analizi, onda se lako dolazi do instramentalističkog shvatanja samoupravljanja. Odbacujući neke logičke implikacije takvog pristupa, ne bi trebalo odbaciti ono racionalno jezgro funkcionalističkog tretmana samoupravnih odnosa. .Normativna koncepcija samoupravljanja, u stvari, sadirži i pretpostavke o funkcionalnom odnosu samoupravljanja i ostalih draštvenih procesa, a posebno procesa privređivanja. Samoupravna organizacija se shvata kao efikasniji oblik ekonomske organizacije, kao efikasnije sredstvo za razvijanje proizvodnih snaga draštva. Polazeći od takve pretpostavke i anticipiranih ekonomskih posledica, samoupravljanje je prihvačeno kao osnovna institucionalna odrednica našeg privrednog sistema. Dosadašnja istraživanja samoupravljanja nedovoljno su proverila tačnost ove pretpostavke od koje se u razvijanju sistema samoupravljanja polazi. Normativizam u objašnjavanju funkcionalnih odnosa samoupravIjanja i privrednih kretanja predstavlja izraz svojevrsnog iracionalizma u razvijanju sistema samoupravljanja. Objašnjenja o načinu pozitivnog dejstva samoupravnih odnosa na privredna kretanja suviše su uopštena, impresionistička i naučno nerazvijena. U nedostatku čvrsto zasnovanih saznanja o ek onomskoj efikasnosti sistema samoupravIjanja lako se rađa sumnja u njegovu efikasnost, a svođenjem samoupravljanja samo na sredstvo lako se dolazi i do njegovog negiranja. Umesto sistema samoupravljanja traže se „efikasnija” sredstva, kao

229

SAMOUPRAVU ANJ E CIU ILI SREDSTVO