Gledišta

U osnovi, autor stoji na stanovištu o nužnosti robne proizvodnje u socijalizmu, tj. iza teze „da je svestran razvoj robnonovdanih odnosa neophodan za prelazak društva iz socijalističkog u komunističko" (str. 289). Naravno, to nije dovoljno i tek sada se postavIja niz teorijskih pitanja oko mesta planiranja u uslovima delovanja zakonitosti robne proizvodnje. Kao bitno autor ističe pitanje minimuma planiranja koji obezbeđuje socijalistički karakter privrede. Smatrajući da o tome nema zvaničnih odgovora, on daje svoje mišljenje: „Odlučujući značaj planiranja u socijalističkom društvu ne bi trebalo da bude sporan. No, predmet diskusija, rasprava i traženja novih i adekvatnih rešenja jeste i treba da bude pronalazenje mesta za druge osnovne postulate u socijalističkom sistemu privređivanja. U našim uslovima kao najvažniji pojavljuju se radničko i društveno upravljanje, nagrađivanje prema radu, delovanje zakona tržišta, robna proizvodnja i dr.” (str. 267)'. Ovi postulati, po njegovom mišljenju, imaju progresivan karakter, ali „preterano forsirani, oni ugrožavaju i onemogudavaju racionalnost i efikasnost privrede” (str. 267). Dakle, preterano forsirani, ovi drugi postulati, tj. radničko samoupravljanje, raspodela prema radu i robna privreda, mogu ugroziti racionalnost privrede ko ja se ostvaruje planiranjem. Zato se i postavlja problem minimuma planiranja, u odnosu na ove postulate, „da bi se saduvao socijalistidki karakter privrede” (str. 267). Kada se misao do kraja izvede, izlazi da od samoupravljanja treba sačuvati socijalistički karakter privrede. Zadržavajući se na karakteru odnosa tržišta i planiranja, autor zaključuje: „Na taj način se planiranje privrednog razvoja i funkcionisanje tržišta, odnosno društveno planiranje i samoupravljanje, ne isključuju već dopunjuju sačinjavajući povezanu celinu” (str. 291). Dakle, u uslovima robne socijalističke privrede i globalnog planiranja nailazimo na dva osnovna elementar društveno planiranje, na jednoj strani, i tržište, o dnosno samoupravljanje, na drugoj. Autor naglašava da će se u pojedinim periodima vršiti izbor jedne ili druge solucije, tj. izbor između tržišta i planiranja, zavisno od racionalnosti ostvarenja privrednih ciljeva koju te solucije omogućavaju, što sve, konačno, izlazi na to da će se vršiti izbor između društvenog planiranja i samoupravljanja, dime je jedna nejasna i neizgrađena koncepcija dovedena do dudnog raspleta. Mislim da svi ovi navodi dovoljno pokazuju na kakvim se zamršenim opštim stavovima o robnoj proizvodnji, planiranju i samoupravljanju zasniva ostali deo knjige. Ali, pošto mi nije cilj da dalje izvodim zaključ-

457

METODOLOŠKI PRILAZ PLAN I RAN JU PRIVREDE