Gledišta

fazu planiranja u Jugoslaviji identifikovao sa društvenim planiranjem. Proces podruštvljavanja planiranja je, međutim, problem koji se u punoj praktičnoj i teorijskoj složenosti tek postavlja. Kvalitativna promena društvenoekonomskih odnosa nije sadržana u decentralizaciji planiranja, u okviru koje država zadržava, ma koliko globalne, funkcije usmeravanja privrednog razvoja. Kvalitativna promena je sadržana u deetatizaciji ekonomskih odnosa, u planiranju od strane asocijacije neposrednih proizvođača, čija je perspektiva u snažnom procesu integracije, koncentracije i podruštvljavamja proizvodnje, koji na određenom stepenu čine planiranje ekonomski nužnim. Sa tog stanovišta je celishodna samo ona ocena dosadašnjeg razvoja koja se zasniva na analizi stepena podmštvljavanja planiranja, a ne njegove decentralizacije. Razlika pojedinih faza planiranja ne može počivati na razlici centralizovanog i globalnog planiranja (ako centralizovano ostaje bez atributa državno, kao što je u ovoj knjizi formulisano na str. 176), jer je moguće zamisliti centralizovano demokratsko planiranje izvan državne strukture. Odumiranje državnih funkcija u usmeravanju privrednog razvoja nije samo sebi cilj. Ukoliko ono ne prerasta u društveno planiranje moćnih samoupravnih asocijacija, država koja se povlači može da ustupi mesto samo totalnoj anarhičnosti privrednog života. Sa tog aspekta, ispoljava se protivrečnost između usitnjene, dezintegrisane privrede i mogućnosti usmeravanja privrednog razvoja na makroplanu. Spor tok procesa koncentracije u nerazvijenoj privredi zadržava dualizam samoupravne strukture i državnog globalnog upravljanja. Upravo pitanje prevazilaženja tog dualizma, tj. ostvarenja samoupravnog planiranja, njegovog stvarnog podruštvljavanja, njegovog integrisanja u sadržaj makroekonomskog koncepta samoupravljanja, postaje centralno pitanje socijalističkog društva i ono se otvara tamo gde ga je D. Cobeljić zatvorio. ’Početni karakter rada na rasvetljavanju svih ovih problema koji su pomenuti (u uslovima relativno kratkog perioda funkcionisanja robne proizvodnje) odrazio se i kroz nejasne i nedovoljno razrađene teorijske osnove ovog udžbenika, čija opšima metodologija i organizacija planiranja nije našla misaone spojnice sa doslednom i jasnom teorijom planiranja u samoupravnoj privredi. 2) Dragi deo ovog razmatranja odnosi se na stav prema privrednoj praksi kao izvoru teorijskih uopštavanja i mestu verifikacije načelnih zaključaka, odnosno prema sadržinskom elementu planiranja, polazeći od izvanredno važne premise da o svakom sistemu, pa i o ekonomskom i planskom, govore njegovi rezultati. 459

METODOLOŠKI PRILAZ PLANIRANjrU PRIVREDE