Gledišta

Pod pojam empirijske grade o planiranju može se mnogo toga podvesti, pa i materijali o ustrojstvu organa planiranja i razni zakonski tekstovi, ali ostaje da je najvažniji deo te empirije onaj koji osvetijava rezultate funkcionisanja sistema planiranja, koji dokazuje njegovu racionalnost, efikasnost i nužnost. Citava metodologija i organizacija planiranja dobija time svoj smisao, a raspravljanje o njima mesto i opravdanje. Može li ekonomska nauka da operiše bilansima, modelima međusektorske analize, organima i organizacijama planiranja a da u te rasprave ne uključi upravo njihov egzistencijalni deo, da im ne udahne život jednom studioznom analizom koja bi apsorbovala i osmislila stvarne ekonomske efekte planiranja? Sigumo je da to nije jednostavan zadatak, jer svako naučno zaključivanje mora da uzme u obzir niz faktora i njihovo sadejstvo, a ne direktne veze dveju pojava, koje mogu dovesti do zabluda. To, medutim, nije dovoljan razlog da se uporno prenebregava nezamenljivi značaj analize rezultata funkcionisanja sistema planiranja, dok istovremeno postoji nacelno i verbalno slaganje s tim stanjem. I u udžbeniku D. Cobeljića ima nekoliko vrlo krupnih ocena koje, bar u ekonomiji, ne mogu da budu rezultat dobrog raspoloženja. Uprkos tome što 20 godina funkcionisanja sistema planiranja u Jugoslaviji omogućava da se organizaciono-metodološke sheme dopune iskustvenim prilazom, još jednom ćemo naići na ocenu da je sistem globalnog planiranja u Jugoslaviji dao dob re rezultate, bez ikakvih pokazatelja i dokaza (str. 258), kao što, uostalom, ni čitava knjiga uopšte ne sadrži osvrt na ekonomske efekte planiranja. Da ima puno razloga da se pride kritičkoj analizi naše dosadašnje prakse, dovoljno pokazuju čak i ovi stavovi o rezultatima na donošenju i realizaciji perspektivnih planova razvoja Jugoslavije: „Poznati su razlozi koji su uslovili produženje ostvarivanja Prvog petogodišnjeg plana 1947—1951. godine i promenu njegovih proporcija, zatim nije bilo petogodišnjeg plana do plana 1957. godine, koji se; ima odnositi na razdoblje od 1957—1961. godine. Me- đutim, taj je plan mogao biti osnova samo za razdoblje od četiri godine, a, u stvari, služio je kao osnova za tri godine, tj. do kraja 1960. godine, kada f je na osnovu nedovoljno proucenih indikatora, donesen zaključak da je plan ostvaren u četiri godine, pa se prislo izradi novog planar za razdoblje od 1961. do 1965. godine, koji nije bioc realno postavljen, upravo i zbog neproučenosti uzroka ostvarivanja prošlog plana u cetiri godine..; Tako je moralo doći do odluke da taj plan n e m o-k že više biti osnova za ekonomsku politiku„x pa je donesena odluka da se izradi Sedmogodisnjirj

460

MIRJANA PAVLOVIC