Gledišta

pitanje njegovog pravno-teorijskog razgraničenja u pojedinim granama prava. Na ova tri bitna pitanja autor je morao da odgovori ukoliko je želeo da obrazloži svoj zahtev za stvaranjem posebne grane prava, što je suprotno istorijskoj tendenciji o odumiranju prava. Ako ništa dmgo, ozbiljnost i težina ovakvog zahteva nalagali su davanje potrebnog obrazloženja. Međutim, autor takvo obrazloženje nije dao i time je neminovno zapao u pravnu kazuistiku i u takve apstraktne tvrdnje kao što je tvrdnja da „konkursno pravo treba da ostvari ustavno načelo o pravu na rad svakog građani n a”. Dakle, može se zaključiti da ostvarenje prava na rad svakog građanina, odnosno pune zaposlenosti stanovništva, zavisi iskljudivo (ili uglavnom) od stvaranja konkursnog prava kao posebne grane prava, a ne od privrednih potencijala zemlje i razvitka proizvodnih snaga. Da ovde nije u pitanju nikakva uzgredna tvrdnja, vidi se i iz autorovih razmišljanja o uzrocima zloupotrebe (izigravanja) konkursa u našoj praksi. Prema autoru, uzroci zloupotreba su u rudimentarnim, nediferenciranim i nepreciznim pravnim normama o konkursu. Dakle, sve te zloupotrebe „se mogu ukloniti ili spreči t i (podvukao A. S.) ako se konkursno pravo razvije, konstituiše i afirmira kao nova teorijska disciplina i kao skup osobenih normi koje čine zasebnu celinu u našem pravnom sistemu”. Pokušaću ovde da dokažem da uzroci izigravanja konkursa u najmanjoj meri leže u nedovoljnosti pravnih normi i da nije potrebno stvaranje posebne pravne discipline kako bi se stalo na put tim zloupotrebama. Poći du pri torn od onoga što, čini mi se, i sam autor implicite priznaje. Naime, dosadašnja istraživanja su pokazala da se konkurs uglavnom izigrava na dva nadina: pn-’o, pode- šavanjem uslova konkursa (radnog mesta) prema i kandidatu koji treba da bude izabran i drugo, ukoliko kandidat ispunjava unapred utvrđene uslove,, on se proglašava za najboljeg i prima u radni od- nos, iako desto ima kandidata koji su bolji od njega, tj. ispunjavaju uslove u „vedem” stepenu. Prvi naein izigravanja je flagrantniji a drugi je češdi. Akop sada pođemo od toga da je konkurs pre svegan instrument kadrovske politike pomodu kojeg ses sprovodi u život nadelo „pravi dovek na pravoo mesto”, onda je jasno da su tu bitna dva dva pitanja: š t a j e to „pravo'' radno m e—e s t o i ko je to „pravi” dovek, dovek koji najbolje od-i govara za rad na tom radnom mestu. Odgovoriti us--s pcšno na ova dva pitanja znadi istovremeno ostvaritiu cilj i suštinu konkursa, znadi voditi kadrovsku politi-i:

464

ALEKSANDAR SEKULOVIĆ