Gledišta

norme koje su regulisale odnose na radu i u vezi sa radom, dok konačno nije stvoreno radno pravo kao posebna i samostalna grana prava. Medutim, ovakva geneza radnog prava i danas ima uticaja na tumačenje pojedinih njegovih instituta i kategorija, posebno onüi koje su terminološki iste ili slične sa institutima i kategorijama iz građanskog prava. Najčešće se zaboravlja da ti pravni instituti imaju svoju samostalnu pravnu egzistenciju u radnom pravu, koja se razlikuje od one iz građanskog prava, pa se tako sa terminološke podudamosti prelazi i na njihovu pojmovnu podudarnost. Takav je slučaj i sa konkursom kao kompleksnim pravnim institutom koji se sreće u građanskom, privrednom i upravnom (administrativnom) pravu, a njegova pravna priroda se u svim ovim granama prava poistovećuje sa njegovom pravnom prirodom u gradanskom pravu, gde je u najširoj upotrebi. Cini mi se da ovo metodološko upozorenje važi i za dra Mitića, iako je nejasno da li je on uopšte pokušao i imao nameru da izloži svoje shvatanje pravne prirode konkursa u radnom pravu. Naime, dr Mitić kaže da „po svojoj biti konkurs znači javno pozivanje svih zainteresovanih lica ko ja poseduju uslove konkursa da učestvuju u popuni upražnjenog radnog mesta u radno j organizaciji ko ja je konkurs raspisala”. Ukoliko je autor uopšte imao nameru da odredi pravnu prirodu konkursa u radnom pravu, onda to sa terminom „javno pozivanje” sigurno nije učinio. „Javno pozivanje” je široka i neprecizna sociološka kategorija koja kao pravni pojam ima dve svoje pravne prirode. U upravnom (administrativnom) pravu javno pozivanje je po svojoj pravnoj prirodi naredba (naređenje) nekom licu da se odazove na poziv upravnog organa. U gradanskom pravu javno pozivanje je po svojoj pravnoj prirodi pon u d a (poziv) nekome licu da zaključi određeni pravni posao. Van ova dva slučaja javno pozivanje ima karakter običnog obaveštenja, informacije i kao takvo može da predstavlja samo pravno relevantnu činjenicu. Da li dr Mitić shvata pravnu prirodu konkursa u smislu naređenja ili u smislu ponude za zaključenje određenog pravnog posla (u kojem slučaju bi za konkurs važila pravila obligacionog a ne radnog prava i u kojem slučaju bi kandidati stupali u obligacioni a ne u radni odnos sa radnom organizacijom), to ostaje do kraja nejasno. Mislim da je autor bio dužan da se prvenstveno o ovom pitanju izjasni, jer bi nam onda i ostali njegovi zahtevi u pogledu nekih odredbi eventualnog konkursnog prava bili jasniji i shvatljiviji. Na kraju, ovaj prilog uopšte nema za cilj da odrekne potrebu idaljeg usavršenja institucije konkursa i vođenja kadrovske politike prema načelu radnih

468

ALEKSANDAR SEKULOVIC