Gledišta

stvari, bez obzira na njihovu ličnu skrivenu ili neskrivenu imutrašnju motivaciju, predstavljaju najbolju zaštitu društvenog organizma od uvek moguće pojave patoloških procesa izazvanih klicama beskrupuloznosti, neodgovomosti i lične korumpiranosti onih kojima je sopstvena korist iznad svih opštih vrednosti i javnih obaveza. Propadanje jednoga društva počinje u onom trenutku kad počinje moralna korupcija njegovih javnih funkcionera. Odavno otkriveni mehanlzam zaštite društva od mogućeg propadanja te vrste bio je upravo onaj koji je javne funkcije činio doista javnim i dostupnim najefikasnijem mogućem kritičkom i javnom kontrolisanju. Istorija ne počinje od juče i zato bi demokratskom socijalizmu mogao samo koristiti ovaj odavno poznati način učvršćivanja i stabilizovanja demokratskih odnosa u jednom društvu. Sa toga gledišta čini se neosnovanom bojazan da javno izrečena kritička reč, čak i u slučaju da ona nije ništa drugo do obična kleveta, može ugroziti socijalizam. Jer, ako je ta reč klevetnička, ona u javnom komuniciranju može ugroziti jedino ugled onoga ko ju je izrekao, o čemu nam, uostalom, aktualna zbivanja u našem dmštvu daju dosta dobre primere. Ako je ta reč istinita, ako pogađa u središte stvari, ona onda ne ugrožava socijalizam, nego jedino lošu delatnost onih koji su svoje lične potrebe i ambicije nesvesno ili svesno, nenamemo ili namemo poistovetili sa socijalizmom. Ono što ne može da izdrži najjaču moguću poštenu, pravičnu i racionalnu kritiku, vredno je i da propadne. Jer ako je egzistenciju nečega potrebno održavati na nasilan i veštački način, ili na način koji po svome karakteru nije jednak onome što tu egzistenciju ugrožava, onda se takvim sredstvima održavana egzistencija nečega što nam je inače veoma drago sakati i čini još slabijom nego što bi mogla biti ako bi se branila odgovarajućim sredstvima. Na prvi pogled se čini da kritika samo ruši, ali, ako stvar bolje razmotrimo, videćemo da ona jača jedno demokratsko društvo, doprinoseći da se ono stabilizuje na stvamim, a ne na verbalno slavljenim vrednostima. Poznato je da demagozi nisu pravi prijatelji naroda. Zašto oni to nisu? ■— Ne zato što su kritičari postojećih stanja, nego zato što je njihov pravi i jedini cilj da se domognu položaja onih čiju delatnost kritikuju i da čine isto, ako ne i gore od onoga što trenutno inspiriše njihov gnev. Zato nije stvar u tome da iskorenimo sve demagoge, jer oni su uvek mogući bilo da trenutno imaju ili nemaju vlasti, mnogo je važnije nastojanje da se društvo tako reformiše da zloupotreba na zakonima zasnovane društvene moći ne bude moguća. Demagozi mogu doprineti da se stvore loše institucije, ali loše institucije mogu još vise doprineti da se demagozi i protiv naše volje i želje rađaju i množe unoseći još veće sumnje, nesigumost, nestabilnost i nepoverenje u postojeće institucije, takve kakve su, sa svim svojim manama i dobrim stranama. Kritika koja udara bez milosti po onome što nam je drago po samoj prirodi stvari je vrlo neprijatna, ali samo pojavljivanje takve kritike je neki znak da nešto nije u najboljem

431

KRITIKA I KLEVETA