Gledišta

redu i da je potrebno ulagati stalne napore ne da se takva kritika zabrani nego da se izvedu neophodne reforme koje jedino mogu sprečiti da se takva kritika postepeno ne pretvori u bezunmu destrukciju ili u indirektnog izazivača onih snaga koje veruju u birokratsko nasilje kao najefikasnije sredstvo za ostvarenje reda. Paradoksainom igrom okolnosti jedna nedovoljno dosledno sprovedena demokratizacija, jedna uspavana svest o odgovomosti, jedan beskrupulozni individualni ili grupni egoizam, utiru put uticaju one političke filozofije koja predstavlja tradicionalni vjeruju svake tiranske birokratije, one filozofije koja u običnim ljudima ne vidi ništa drugo do stoku koju treba uterati u dobro utvrđeni, brižljivo čuvani i efikasno kontrolisani tor, za koji privrženici takve filozofije veruju da je vrhunac sreće koju „nadljudi" duguju ljudima. Stoga nema razloga da se veruje da će fundamentalne vrednosti hmnanističkog socijalizma biti verbalno ugrožene ovim ili onim kritičkdm ili čak i klevetničkim istupanjem, jer oni koji stvamo teže date vrednosti ugroze poseduju dovoljno umešnosti da neće direktno ni istupati protiv tih vrednosti. Naprotiv, oni de ih, ako im je to potrebno za dosezanje njihovog krajnjeg cilja, hvaliti. Uostalom, jedan od oblika javnog nastupanja tiranske birokratske svesti sastoji se u tome da opipljive vrednosti pretvara u parole i obećanja srećne budućnosti. Lepe reči bez stvamog pokrića su njen štit, njeno sredstvo maskiranja, njena paukova mreža za naivne i beslovesne muve. Poređenje ne izgleda bez osnova, jer za birokratske usrećitelje čovečanstva ljudi i nemaju veće vrednosti od običnih muva. Za birokratskog „natčoveka”, koji stvara nama dosta dobro poznat i srecom minuli sistem tiranske vladavine, logično je i prirodno da postoje i da moraju postojati „podljudi”, verni podanici kcjim on vlada po sopstvenoj milosti i njihovom pristanku zasnovanom na strahopoštovanju. Za toga „usrećitelja” ljudi su samo objekti i sredstva za sprovođenje njegove vladavine. No da bi takav odnos između „usrećitelja” i „usrećenih” mogao funkoionisati, potrebno je da se stvori situacija u kojoj se otvorena javna kritička reč zamenjuje apologetskim podaničkim ritualom ili postaje sredstvo upereno protiv onih koji su ma na koji način načinili grešku u odnosu na vladajući autoritet, pri čemu je malo važno da li su je oni stvamo učinili, a mnogo važnije udesiti stvari tako kao da su je učinili da bi stroga mod autoriteta mogla egzemplamo da se manifestuje u vidu ja\mih i ponižavajućih kazni. U takvoj situaciji, kleveta postaje na određeni način praksa svakodnevnog života. Jedan mora biti osumnjičen da bi drugi mogli manifestovati svoju odanost. Jedan mora biti žrtvovan za spas ostalih i, za razliku od drevnih religioznih ritualnih obreda, žrtva u ovom slučaju nije životinja, nego čovek s kojim su njegovi sugrađani do tada na uobičajen način komurucirali. To je bila situacija u kojoj su nužnim načinom mnogi ljudi bili prinudeni da igraju ulogu klevetnika ako su želeli da i sami ne budu žrtvovani. No i tada su se mogli razlikovati

432

DR BRANKO PAVLOVIĆ