Gledišta

klevetnici po nužnosti od onih koji su u tome videli sredstvo ličnog uspona. Ljudi bez moralnih skrupula, obdareni inače normalnom inteligehcijom, brzo uviđaju da je zabadanje tmja u političke leševe svojih poznänika dosta lako i jednostavno sredsfvo za njihov lidni uspon na lestvici birokratske hijerarhije. Ipak, elementama svest za razlikovanje poštenog od nepoštenog delovala je i u takvim mračnim okolnostima, pa se klevetnici nikada nisu pojavljivali bez potrebne rutinske maske. Zato su oni pri takvom ritualu nosili štit velikih reči, izražavajući svoju veliku zabrinutost za sudbinu najviših vrednosti, ideala, svetinja, radnidke klase i svega drugog što može pdslužiti kao simbol velikog autoriteta. Oni, dakle, pri torn u levoj ruci drže najsvetija znamenja. a u desnoj upaljćnu lud za lomaču na koju će staviti svoje žrtve, koje čak tie moraju ni poznavati, a,U koje ib neodoljivo inspirišu da preko njih manifestuju svoju odanost svetinjamä. Iz toga sledi da je moćan klevetnik po socijalizam i demokratiju neuporedivo opasniji od čoveka koji od svih oružja ima jedino nešto zlobe i spremnosti da izrekne reči koje zvuče uvredIjivo. Razume se, to nije bio jedini i najčešći obiik klevetničke aktivnosti u svetu koji je tiranska birokratija težila da „usreći”. Ona je istovremeno stvarala takve socijalne odnose u kojima je svaki čovek svakom dragom čoveku a priori sumnjiv i u kojima je opšta podozrivost jedno od lako primetnih obeležja odnosa čoveka prema čoveku. Bilo je dovoljno pribeći anonimnoj optužbi da bi se sprovela neka osveta ili da bi se nečija stabilnost na određenom položaju poljuljala, čak i da bi se ispoljila obična mizantropija, neka od najnižih strasti, ili jedna od najmoćnijih furija koja može izaći iz ljudskih grudi, furija neposrednog ličnog interesa. Cini se da nije teško uvideti da mod i rasprostranjenost klevete ne zavisi od nekog prirodnog broja zlih ljudi sklonih moralnoj iskvarenosti, nego od dmštvenih okolnosti koje pogoduju nastajanju te modi i njenom brzom rasprostiranju. Zbog toga kad takve okolnosti nastanu ili, tadnije, kad ljudi dopuste da one postepeno nastaju ne uviđajudi kakva im opasnost preti, uzaludno je držati moraine propovedi, ako je dak i to još mogude. Jer, pored svoje male efikasnosti moraine propovedi mogu još u takvoj situaciji biti jedno od sredstava ispoljavanja hipokrizije. Covek može uništavati drugog čoveka, znajudi pri tome da i sam nije zaštiden od mogudeg kasnijeg uništenja, bilo na sirov i grub nadin, bilo na prefinjen nadin moralnog licemerja. Covek može biti ponižen, baden u prašinu, zgažen ili samo izbladen, a da se sve to postigne uz obimnu prividnu, manje ili više prozimu argumentaciju, ili jednostavnim nadinom bez ikakve argumentacije. Nije, dakle, u pitanju logidka ili pravna forma, nije u pitanju neka vrsta bontona kojim se klevetnidko unižavanje ljudi sprovodi, bitno je to da se ono stvamo vršilo i da ga je mogude vršiti. Stoga je neobidno znadajno razvijati jasnu svest o vrednosti demokratizacije društvenih odnosa kako

433

KRITIKA I KLEVETA