Gledišta

promašaj i, čak, više idu na ruku konzervativndm snagama, nego što koriste revoluciji. Jer, navodno, proletarijat može izgubiti i ono što je stekao. Na žalost, takav je u osnovi stav najvećeg dela političke i sindikalne organizacije radničke klase u kapitalistiokim zemljama. Takav odnos prema revoluciji i istorijskoj ulozi radničke klase doveo je mnoge političke predstavnike te klase u apsurdnu istorijsku situaciju: u ime čekanja i taktike, revolucionarnu inicijativu preuzimaju druge društvene snage. U stvari, šta novo donosi politioki aktivizam studentske nove levice revolucionamim mogućnostima savremenog kapitalističkog društva? Politička delatnost studentske nove levice, najpre, proizvodi sve izraženije diferenciranje snaga u političkoj organizaciji radnićke klase i van nje. Dosadašnje razlike u radničkom pokretu, koje su više bile retorika i folklor, postaju sve jasnije. Diferenciranje je sve veće, može se reći, skoro opšte. S jedne strane, izvesne snage su spremne za revoluoionamu akciju dli je, bar, simpatišu. A, s druge strane, okupljaju se snage koje su u suštini za status quo. To je jedan od snovnih uslova revolucioname akcije radničke klase i drugih naprednih snaga. Politički aktivizam studentske nove levice ruši, zatim, mit o fimcionalnosti društva blagostanja; ono što je do juče izgledalo nemoguće i oista utopija, počinje da biva moguća stvamost čije su tendencije prisutne u sadašnjosti. Revolucija, koju je tehnokratska organizacija dmštva i vizija budućeg bila potisla, ponovo postaje ne samo problem određenih pokreta već mnogih klasa, grapa i pojedinaca. Studentski aktivizam nove levice, najzad, ne samo da vraća vera u mogućnost revolucije već joj uliva svežinu i polet, koji su svojstveni mladosti. Izgleda da će se formirati nova generacija revolucionara. Sve dosadašnje revolucije su nosili mladi. Istorija, čini se, ponavlja tu istinu. Jer studentska nova levica može, sudeći po nekim njenim tendencijama, doprineti renesansi radničke klase i revolucije. Sumnjamo u mogućnost da ona kao takva preuzme avangardnu ulogu. Ali nije, čini se isključena ni mogućnost da ona utiče na regeneraciju avangarde radničke klase. Jer avangardizam nikome nije podaren a priori; avangardizam se mora stalno osvajati i ostvarivati. Možda smo svedocd i učesnid prologa velikih revolucionamih događaja; ili su sve ovo samo dalji ih bhži vesnici revolucioname budućnosti Ijudskog draštva. Ali ne treba isključiti i zadnju moguonost: možda su to samo poslednji trzaji nemoći radikalnog preobražaja kapitalističkog draštva. Bilo kako bilo, Ijudska misao ne može danas dati apsolutan odgovor na ta pitanja; samo će revolucionama praksa Ijudskog draštva potvrditi, odbaciti ili modifikovati Ijudske ideje i predviđanja o studentskoj novoj levici i draštvenim gibanjima koja izazivaju njihove političke akcije.

996

RAJKO DANILOVIC