Gledišta

nego istovremeno i vrednosno-kritički pojam. I dalje se polazi od humanističke filozofije prema kojoj čovek treba da ima kontrolu nad svojom delatnošću i tvorevinom, pa se suprotno stanje ocenjuje negativno. Predložena odredba otuđenja ne implicira mogućnost čoveka da promeni takvo stanje, da se razotuđi. U drugom paragrafu već je bilo reči o teškoćama na koje zbog kategorije mogućnosti nailazi Marksovo shvatanje otuđenja. Ovde se razlikuju dve stvari. Jedna: konstatovanje otuđenja. I druga: normativni iskaz da čovek treba da promeni to stanje tek sada se pretpostavlja realna mogućnost da to učini. U Marksovom duhu i dalje treba razlikovati otuđenje, svest o njemu i odnos prema njemu. Delatnost i tvorevina mogu biti faktički otuđeni od čoveka a da on to ne zna, bilo da nikada nije saznao, bilo da je to potisnuo u podsvest. Nedostatak svesti o otuđenju može biti toliki da čovek uopšte ne zna da je jedan entitet njegova tvorevina, čak toliki da sebe smatra njegovom tvorevinom, kao, na primer, u religiji. To je vrhunac onoga što možemo, opet insnirisani Marksom, da nazovemo fetišizmom Ijudskih tvorevina. Mogućnost otuđenja data je već u strukturi Ijudskog bića. lako su u najčvršćoj međusobnoj vezi, ipak čovek, njegova delatnost i tvorevina predstavljaju tri različita entiteta, tako da će uvek postojati mogućnost dase one otuđe od čoveka. Uzroci otuđenja su vrlo različiti. U tom pogledu ništa se ne može reći a priori, pre konkretnog istraživanja. Cak ni to da iza otuđenja delatnosti i Lvorevina jednih Ijudi uvek stoje dmgi Ijudi koji ih kontrolišu, porobljavaju i ugrožavaju, mada je istorija prepuna dominacije pojedinaca i grupa nad delatnostima i tvorevinama dmgih Ijudi. Covek može, na primer, da pada ničice pred bogom, a da se istovremeno posredno ne podređuje dmgom čoveku. Ne može se poreći da je Marks očekivao da će sa prevazilaženjem privatne svojine nestati svako otuđenje. On je, kao što smo već citirali, pisao: „Stoga je pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života pozitivno ukidanje svakog otuđenja . . Mnogi savremeni marksisti s pravom ne prihvataju takva i njima slična mesta. Tako za neke od njih, na primer, religija ima duboke i vh šestmke korenove, pa je naivno verovati da će ona iščeznuti sa promenom oblika svojine, ma koliko inače dugotrajnom i radikalnom. 15 ) Neki kritičari, opet, smatraju da obnavljanje ekonomske i političke alijenacije u socijalizmu već samo po sebi konkluzivno demantuje Marksa, Na to se obično opravdano uzvraća da on zapravo nije ni

,5 ) Kod nas treba videti prvenstveno najnovije radove Vuka Pavićevića o religiji.

947

OTUĐENJE, DIJALEKTIKA I UTOPIJA