Gledišta

govorio o jednostavnom ukidanju, već samo o ~pozitivnom ukidanju” („positive Aufhebung” u Hegel ov ? m zu ači dijalektičku negaciju prevazilaženja) privatne svojine, i da je to u duhu njegovog shvatanja socijalizma kao dugotrajnog „prelaznog perioda”, Međutim, to otvara samo delimićan izlaz iz teškoća. Mislim da Marksovo „pozitivno ukidanje” privatne svojine možemo sa sigurnošću da dešifrujemo kao podruštvljavanje svojine. Socijalistička revolucija nesumnjivo predstavlja razotuđenje odlučivanja o društvenoj sudbini uključivanjem radnih masa u njega, i time prvi korak ka društvenoj organizaciji koja će predstavljati „udruženu snagu individua”. Revolucionarna država služi kao početna poluga tog razotuđenja. Eksproprijacija privatne svojine koju ona vrši čini tek početnu fazu podrm štvljavanja vlasništva. Zato postojanje alijenacije u formi monopola revolucioname države na upravIjanje proizvodnjom, raspodelom i uopšte društvom još nije dokaz protiv Marksove anticipacije definb tivnog razotuđenja posle „pozitivnog ukidanja” prh vatne svojine. To janusovsko lice dezalijenatorsko i alijenatorsko socijalističke države dovoljno su portretirali najbolji današnji marksisti, posebno jugoslovenski. Na žalost čak i najoštriji kritičari među njima podležu etatističkom mitu socijalizma. l6 ) Oni, naime, smatraju da je staljinistička država sasvim izgubila dezalijenatorski karakter, da je postala žarište novog i strahovitog, skoro totalnog otuđenja, ali joj i pored toga ne poriču socijalistički karakter. Međutim, kad alijenacija dostigne te razmere, onda se, po mom mišljenju, više ne može u duhu Marksa govoriti o socijalizmu, već samo o novom klasnom društvu etatizmu. Sa revolucijom i njenom državom degenerisala se i eksproprijacija privatne svojine, i to u eksproprijaciju državno-društvene svojine od strane staljinističkog državnog aparata. To, naravno, nije dokaz da i posle „pozitivnog ukidanja" (podruštvljavanja) privatne svojine postoji otuđenje. Ali je zato dokaz da namesto privatne na scenu može stupiti, i da je stvamo stupila, ne samo društvena već i nova klasna, etatistička svojina, i s njom ekonomsko-politička alijenacija ne više u socijalizmu, nego u etatizmu. Marks ostaje besmrtni kritičar alijenacije u dmštvu privatne svojine. Istraživači alijenacije pod njegovim uticajem još osećaju neophodnost da pažnju usmere prvenstveno na proizvodnju materijalnih dobara i njen uticaj na totalitet alijenacije u dmštvu. Čak i u najrazvijenijim zemljama društveni i pojedinačni život nije prestao da bude centriran oko obezbe-

16 ) 0 torae sam pisao u člancima ~Etatistički mit socijalizma”, ~Praxis” I—2/1967, i „Još jedanput o etatističkom mitu socijalizma”, „Socijalizam”, I—2/1968.

948

DR SVETOZAR STOJANOVIC