Gledišta

dividualiteta, jer po svojoj generičkoj prirodi čovek, u potenciji, i jeste totalno biče, gde će, dakle, biti ostvaren, ane samo zamišljen kao čovek, i gde će, budući oslobođen Ijušture građanskog, otuđenog i fetišizovanog sveta, čoveku biti moguće da ostvari pravo bogatstvo ličnosti i punoću Ijudskog života, stanje ~gde se čovek ne reproducira u svojoj određenosti, već proizvodi svoj totalitet, ne traži da ostane već nešto postalo, nego je u apsolutnorn kretanju postojanja” (Marks), pa se, dakle, sledstveno tome, ni njegov život ne može svesti na puku prisutnost među stvarima, već je moguć i biva kao delotvorna, slobodna, stvaralačka akcija. Stvaranje ovakvog jednog sveta je u horizontu Marksove mh sli onaj bitni impuls za „stvarnu komunističku akciju koju će istorija doneti, i ono kretanje koje u mislima već znamo da samo sebe ukida, a koje će u stvamosti proći kroz vrlo surov i opširan proces”. Socijalistička revolucija zapravo i jeste ta akcija i taj proces. Istorijski gledano, međutim, socijalističke revolucije su se po pravilu dešavale u uslovima u kojima se nije moglo računati s tim da će revolucionami čin sam i za neko vrlo kratko vrerae doneti korenite promene i da će se u trenutku konstituisati jedno slobodno, humano i čak i osnovnih protivrečja oslobođeno dmštvo, ne samo zbog ekonomske nerazvijenosti zemalja u kojima je do socijalističke revolucije došlo, već i zbog niskog opšteg kulturnog nivoa masa, svetske situacije itd., pa je razumljivo što, zapravo, odmah nakon revolucije jedno takvo dmštvo nije bilo socijalističko, već u biti još uvek građansko (i to često u njegovim primitivnijim vidovima), sa svim njegovim atributima, počev od postojanja države do svih onih izopačavanja i deformacija koje su karakteristične upravo za građansko draštvo (podvojenost ličnosti, birokratizacija, tehnokratizam, depersonalizacija, manipulisanje Ijudima prakticističko-političkim mehanizmima, fetišizam države itd.), što sve nije teško potkrepiti istorijskim faktima. Socijalistička revolucija ne bi značila, dakle, destmiranje građanskog sveta, već destrairanje vlas t i građanske klase. Međutim, ono što je u tome najbitnije je to što je time stvorena mogućnost da se dotično društvo dalje razvija na no v, socijalistički način, bitno različito od građanskog draštva, putevima humanizma i progresa, i to ne samo tehničkog, naučnog, ekonomskog ili nekog još drugog, jer, uže gledano, to čini stvarnost razvitka i u građanskom društvu već prevashodno putevima bitno Ijudskog progresa, što će reći putevima Ijudske solidarnosti, čovekovog oslobađanja svih mognćih pritisaka koje donosi današnje doba, na raznim planovima, i slavIjanja čoveka u centar sveta, stvaranje uslova za

952

DRAGAN STOJANOVIC