Gledišta

putevima i sredstvima. Nikad, naime, ne može doći do većih društvenih preobražaja da pri torn to bude po volji svih i u svačijem interesu ili je to bar spe 7 cihčno za dosadašnju istoriju. Legalnost puteva društvenog preobražaja koja je spomenuta je, naravno, legalnost sa stanovišta starog poretka, koji treba da bude izmenjen, protiv koga je revolucionamo htenje upereno. Tu već dolazimo i do drugog vida pitanja, naime: sredstva kojima se ostvarenje ciljeva postiže. Ona, kao što se vidi, najčešće moraju biti nasilna. Imajući sad one elemente (postojeće društveno stanje, zahtev za njegovom izmenom, koji je nužno u kolh ziji sa normama koje vladaju, što dovodi do dileraa u pogledu sredstava kojima se ti zahtevi mogu ostvariti) koji nam to omogućuju, možemo postaviti ono pitanje koje je temeljno etičko pitanje svake drui štvene revolucije: da li je ostvarenje ideala revolucije po svaku cenu potrebno i dobro, tj. koji je kriterijum koji će pokazati nije li veća šteta, s a st anovišta samog ideala, ako bi se on ostvarivao uz suviše velike žrtve, ili ako se on uopšte ne ostvari, ili, recimo, ne u tim okolnostima i u tom trenutku? Da li će se ostvariti više dobra ako se, uz žrtve, ideal ipak nekako realizuje, u uslovima koji su idealu u velikoj meri suprotni, ili ako se ideal modifikuje u cilju smanjenja zla, koje bi moralo nastupiti u sukobima ako bi se on ostvarivao po svaku cenu? Koncentrišemo li se još bolje, do j lazimo do najčistijeg oblika tog pitanja, koje nas interesuje, a to je: Da li će se u ostvarivanju revolucije voditi računa samo o cilj u koji je ona sebi postavila ili će se voditi računa i o odnos u cilja sa načinom na koji se do nje g a može doći, tj. ne gubilicilj svoja svojstva ideala revolucije ako je njegovo ostvarenje moguće samo na način koji je upravo u suprotnosti s njim, tj. s idealom kao takvim? Da li nepodobna, neodgovarajuća ili cilju suprotna sredstva ne dezavu'šu i sam cilj ili, možda, najobičnijim Ijudskim rečima rečeno: može li se čineći zlo, makar da jo to i protiv zla, postići dobro, a s druge strane, opet, može li se protiv postojećeg zla uopšte nekako drukčije i boriti nego zlom, i onda: ima li iz tog zla ikad kakvog konačnog izlaza ka dobru? Pre nego što pokušamo da odgovorimo na postavljena pitanja, navešćemo jednu Hegelovu misao (izrečenu povodom Platonove idealne države), koja je, čini se, od veoma velike važnosti u kontekstu ovih razmišljanja. Hegel kaže; ~Pravi ideal nije nešto što treba da je stvarno, već je on stvaran, i on je ono što je jedino stvamo; u to se veruje pre svega. Ako je neka ideja suviše dobra da bi imala egzistenc'ju, onda je to mana samog ideala. Zbog toga bi Platonova država bila neka himera, ali ne zato

956

DRAGAN STOJANOVIĆ