Gledišta

što u čovečanstm nema takve izvrsnosti, već zato što bi ona, ta izvrsnost, bila suviše rđava za čovečanstvo. Stvarnost je i suviše dobra i što je stvamo, umno je. Ali čovek mora znati razlikovati šta je uistinu stvamo ...” Budući da nas interesuju odnosi i veze ideala (revolucije) i puteva ka njegovom ostvarenju, a imajući u vidu njihovu međusobnu uslovljenost i zavisnost, naime, činjenicu da osobine jednog uvek i neminovno imaju reperkusije na osobine i samu egzistenciju onog dmgog, da su, ako se tako može reći, funkcije jednog dmgog, čineći specifično jedinstvo, jedinstvo ideala i puteva ka njegovoj realizaciji moglo bi se reći da bi pri ocenjivanju koliko vredi žrtvovati da bi se jedan ideal ostvario, bilo uputno razmotriti koliko je taj ideal stvaran (u Hegelovom smislu reči), koliko on kao ideja u našim glavama jeste ili može da bude pokretač ka dobrom i dobar pokretao naših materijalnih postupaka, odnosno nije li određeni ideal, budući ne-stvaran, u kontekstu Hegelove misli, unapred osuđen da neadekvatnim i nepodobnim akcijama na putu ka svojoj realizaciji (koje su nužno takve zbog njegove ne-stvarnosti) bude izobličen u nešto različito od sebe ili čak sasvim suprotno sebi, jer od tih akcija on, kao što je rečeno, nije nezavisan, već, naprotiv, zavisi upravo od njih, one ga, realizujući ga i određuju. To je jedno od najtežih pitanja. U njemu je, naime, implicitno sadržano već i pitanje, ko i kako može odrediti je li jedan ideal stvaran, primeran stvarnosti, adekvatan stvarnim mogućnostima realizacije raspoloživim sredstvima, od čijih svojstava i sam tako mnogo zavisi, mada na njih i sam utiče ili bi bar trebalo da utiče. 1 ) U tome kako bi trebalo da svojstva ideala utiču na svojstva sredstava realizacije ideala, ne gubeći iz vida kakva su ta svojstva ideala i sama po sebi u onom mišljenom obliku, pre biio kakvog čina ■—■ leži srž pitanja sa etič k o g gledišta u bilo kom društvenom preobražaju. Razmislimo li kakav mora biti odnos između ideala (cilja) i sredstava u jednoj društvenoj transformaciji da bi se postavljeni cilj postigao (sada ovde ne vodeći trenutno računa o tome kakav je taj cilj u stvari, iz današnje perspektive) onda vidimo da nas to vodi ovakvom zaključku. Da bi se jedan cilj ostvario (cilj je zapravo uvek neko zamišljeno stanje, jedna zamišljena struktura odnosa), a da bi pri

') Dalji niz pitanja koja se tu javljaju odnose se, prvo, u gnoseološkom aspektu, na mogućnost da se dođe do ispravne ocene jednog ideala, i kao takva, ta pitanja traže određene odgovore, i, drugo, na tzv, pitanje determinizma i indeterminizma, sa svim klasifikacijama na njihove relativne i apsolutne oblike, kada se pita ko i u kojoj meri može da kreira ideal, ako se tako može reći, odnosno u kojoj meri stvari idu svojim tokom, neumolji* vošću nužnosti; u kojoj meri je ideal, koji u svakom slučaju mora da iznikne iz stvarnosti, moguć tek na osnovi nečeg već postojećeg slobodan, i budući suprotstavljen stvarnosti, inspirator i pokretač daljeg kretanja, odnosno u kojoj men, i da li uopšte, on i sam jeste samo posledica složenog, ali nužnog, razvitka, što u krajnjoj liniji izaziva dalja pitanja o karakteru Ijudske slobode i, konačno, Ijudske prirode uopšte itd.

957

ETICKI PROBLEMI SOCIJALISTICKE REVOLUCIJE