Gledišta

traži apsolutno slaganje cilja i sredstava?! Videli smo kakav je odgovor na to pitanje. Međutim, taj odgovor stvara velike i na teorijskom planu možda i nepremostive teškoće, kada se razmišlja o etičkim problemima društvenog preobražaja. Jedno čisto pravilo, da pravi put ka cilju mora biti ispravan u svakom svom pojedinom delu, koje jedino u tako čistom, apsolutnom obliku može biti dobra podloga jedne etičke konstrukcije, pokazuja se kao nerealno, tj. nemoguče. Postavlja se pitanje da li će se to pravilo, u svom apsolutnom vidu nesprovedivo, relativizirati i do koje mere ili će se za volju pune koherencije ipak ostati pri zahtevu koji je u tom pravilu sadržan, podrazumevajući potpuno i ničim okmjeno jedinstvo cilja i sredstava, njihovo saglasje. Ako bi se usvojila prva mogućnost, tj. da se zahtev relativizira, postoji opasnost da se ionako previše lako mogućoj i prisutnoj bezobzirnosti u delanju da nekakvo teorijsko opravdanje, da se potpomogne stav da je svako sredstvo dobro ako vodi cilju, pri čemu se, u takvim razmišljanjima najčešće gubi iz vida da svako sredstvo ne može voditi cilju, i da ono sredstvo koje vodi idealu, ali na način koji je suprotan principima postuliranim u njemu, zapravo ne vodi tamo, da ono dezavuiše, izobličava i uništava ideal i vodi nečemu što se nije želelo i ne želi, često gorem od onoga zbog čije je promene (nabolje) cela akcija i pokrenuta. To, međutim, ne znači da odmah treba prihvatiti drugu alternativu. Ona kao čežnja za apsolutmm slaganjem cilja i sredstava izaziva, u stvari, indignaciju prema svakoj akciji jer ona (akcija) sebe i svoj smisao nužno bar jednim svojim delom, iz bar jednog ugla, izneverava, pa bi to značilo da i naša potreba za boIjim i novim ostaje samo potreba; ta težnja za apsolutnim znači jednu nihilističku težnju, težnju za ostajanjem u nepomičnosti, strah od greške i „greha”; ostati na tim pozicijama znači ostati pasivan, neaktivan. Moralni problem revolucionara kao individue je tu. (On zapravo uvek i jeste individualni problem konkretnog čoveka, borca za novo.) Vizija ove indignacije prema svakoj akciji navodi na zaključak da ni jedna ni druga alternativa nisu prihvatljive u ovakvom vidu. Izgleda da zahtev za potpunim slaganjem cilja i sredstava mora da bude relativiziran, upravo imajući u vidu cilj koji je nešto dobro i u svetlosti zahteva postuliranih tim dobrom; stav ~sve ili ništa" nije najbolja moguća, „najčistija”, optimalno od zla oslobođena čovekova nastrojenost; ukočenost i hamletovsko kolebanje zbog savesti i nesigumosti da se ne pogreši i ne „uprljaju mke" vodi ostajanju u postojećem i sa stanovišta ideala, znači, ne-dobrom. Problem je u efikasnosti ostvarivanja ideala. (Ideal

959

ETICKI PROBLEMI SOCIJALISTICKE REVOLUCIJE