Gledišta

je, razume se, projekcija nekog stanja koje je bolje od postojećeg.) Pozicija apsolutnog slaganja cilja i sredstava ne oraogućava bilo kakvu efikasnost, jer, dosledno njoj, nikada se ništa ne bi ni preduzelo. Ona je takođe i nemoguća u tom obliku, jer nemoguće je zaustaviti život u jednom društvenom obliku zbog toga što se promene ka nekom drugom ne mogu izvesti na apsolutno pravedan način pa šta god mi, inače, mislili o tome i koliko god žalili zbog toga. Ona dakle mora da bude relativizirana. Tragika čovekova je u tome što se to relativiziranje shvata kao napuštanje te pozicije, koja jasno kaže da put ka cilju mora svakim svojim delom da bude ispravan. Napustiti tu poziciju znači zbilja zameniti ciljeve sredstvima, delati više ili manje bez> obzirno i najčešće izazivati besmislene ratove i krvoprolića, nanositi više štete, objektivno i u razmerama društva gledano, nego koristi. Relativizira.ti tu poziciju, međutim, ne znači napustiti je, 2 ) već učiniti je (dakle, još uvek nju) od neefikasne efikasnom ili što efikasnijom. Ignorisanje strogog pravila o jedinstvu cilja i sredstava pravi revolucionar mora da prihvati, jer je ideal jedino tako moguće ostvariti, mada ideal zbog toga trpi, ali to ignorisanje nužno, da bi se uopšte nešto preduzelo doprinosi efikasnom ostvarivanju ideala samo dok se na taj način ostvaruje baš taj ideal, a ne nešto drugo, što je samo više ili manje jedan ostatak ideala, kao posledica previše nepodobnih sredstava; to ignorisanje ima, dakle, takav, pozitivan smisao optimalnog ostvarivanja ideala samo do izvesnih granic a. Koje su to granice? Odgovor ćemo pokušati da damo nešto kasnije. Bitno je da smo na najširem planu razmatranja postavili jedan stav i videli neke teškoće koje se oko toga javIjaju. Posmatranje raznih većih društvenih previranja u prošlosti može da bude korisno za razumevanje zašto ima dosta razloga za verovanje da je teško ili i nemoguće ostvarenje postavljenih ciljeva na način da realizacija svakim svojim delom bude u skladu sa postuliranim svojstvima cilja. U krstaškim ratovima, npr., osvajanje Svetog groba radi približavanja bogu i stvaranja njegovog carstva na zemlji, to, što je bila stvarno sadržina ideala onih koji su zaista u takvu misiju svoje borbe verovali, a nema sumnje da je najveći broj krstaša bio prožet religioznim doživljajem sveta i života, bilo je pravim karakterom tih ratova, kavvi su oni zaista bili, tj. pljačkaši iznevereno, cilj upropašćen a ponašanje onih koji su te ratove učinili pljačkaškim i sa gledišta te, religiozne misli nemoralno, bez opravdanja. Božji vojnici su se pretvorili u razbojnike i übice.

2 ) I u tom smislu ovo razmatranje ne bi trebalo da bude shvaćeno kao teorijsko opravdanje stava da cilj opravdava sredsri'a.

960

DRAGAN STOJANOVIC