Gledišta

Razume se da se to ovde uprošćeno izlaže, ali nesreća već i tada evropskih razmera, izazvana tim nasiljima i ratovima ni u tom horizontu tako i tada postavljenog ideala, etički se nije mogla pravdati, žrtve su, etički gledajući, bile uzaludne, osvajanje Svetog groba nije povećalo božju milost. Put ka tom cilju nije ni mogao biti ispravan u svakom svom delu, jer je sam cilj (ideal) bio Ijudski irelevantan (nikakvog boga ni nema!), bez obzira na to što je u svesti aktera tih događaja upravo to bila istina. Postavlja se pitanje može li naše strogo pravilo ikako i biti zadovoljeno, ako je Ijudsko stremljenje, imajući u vidu razmišljanja o tome koliko je cilj stvaran (Hegel), upravljeno ka nečemu što je za njegove najviše, prave Ijudske mogućnosti irelevantno? Ovo razmišljanje o „kvalitetu” cilja izaziva pitanje nisu li svi, ili velika većina Ijudskih napora imali do sada u suštini takve odlike. Podrobnija analiza istorijskih činjenica mogla bi dati pozitivan odgovor, uz ogradu; Ijudski irelevantan cilj, sa gledišta najviše moguće Ijudske smislenosti (pod pretpostavkom da se može utvrditi šta je to) može biti u datom trenutku ipak najviši mogući cilj, s obzirom na stepen razvoja društva, njegove integrisanosti, Ijudske misli itd. Takav je slučaj, npr. sa buržoaskim revolucijama: u njima su Ijeni ciljevi koji sa gledišta razaranja feudalnog sveta znače veliki korak i ono tad najviše moguće, mada ostvarivanje parola, npr., francuske buržoaske revolucije o slobodi, bratstvu i jednakosti (sadržina cilja, u krajnjoj liniji), može da se posmatra i kao „sloboda” radnika da bude eksploatisan, „jednakost" bogatih i siromašnih i „bratstvo" koje vodi u međunacionalnu surevnjivost i svetske ratove. Zbog čega su veliki principi buržoaskih revolucija morali da budu iznevereni ne može ovde da se razmatra, jer to zahteva posebnu studiju. Svakako, u takvom istorijskom razvoju na pretpostavkama građanskog sveta moguće je bilo tek sagledati šta je ono što će biti istinski i za čoveka najviši mogući cilj (ideal). Šta je to što je najvažnije za čoveka, to po čemu on uopšte jeste to što jeste? Kraće i bolje se ne može reći nego što je rekao Marks: „Koren za čoveka je sam čovek.” Jedan, dakle, svet u kome bi došlo do stvame istinske, emancipacije čoveka u čoveku, stvaranjem humanog društva neotuđenih Ijudi, društva Ijudske solidarnosti na prinicipima slobode i stvaralaštva na suprot radu, koji je dresura i svetu u kome je čovek depersonalizovan, postvaren, manipulisan anonimnim silama birokratije i lišen mogućnosti za autentičan život - to je najviše moguće Ijudsko stremljenje, na osnovama već tehnič-« ki prilično razvijenog građanskog sveta. Ukratko, najviši za čoveka mogući ideal je vraćanje sebi samom, svojem iskonu, to je cilj koji bi prvi put

961

ETICKI PROBLEMI SOCIJALISTICKE REVOLUCIJE