Gledišta

potpuno i svestrano bio adekvatan njegovoj najvišoj Ijudskoj mogućnosti. Konkretno, to bi mogli biti stvamo jednakost, bratstvo i sloboda, ali koji bi to bili zaista, ne samo formalni. Tu se već nalazimo na horizontu socijalizma. Socijalistička revolucija je prevazilaženje građanskog sveta imajući pred sobom jedan ovakav, ovde šturo i samo delimično skiciran ideal. Imajući sad pred sobom skiciran cilj socijalističke revolucije moramo i naš stav o odnosu cilja i sredstava modifikovati, vodeći računa o svemu što je specifično samo za nju. Videli smo da nije u pitanju bilo koji cilj, nikakav „sveti grob”, već najviši mogući, pravi Ijudski cilj; svestrana i realna emancipacija čoveka. Naš stav bi, dakle, glasio: jedini pr av i put ka ostvarenju pravog Ijudskog cilja, mora biti ispravan i u svakom svom pojedinom delu. Vb deli smo da u svom apsolutnom obliku ovaj stav ima mnoge slabosti: ukratko, odustanak od akcije. Reč je o tome da socijalistička revolucija do sada nije mogla biti ostvarena drukčije, nego nasilnim sredstvima. 0 odnosu socijalističke revolucije i na-> silja govorio je već i Marks, npr., u svom poznatom govoru u Hagu, gde je izneo svoje poglede na mogućnosti i nemogućnosti mirnog prelaza u socijalizara, 0 nužnosti proleterske solidarnosti itd. Ima mnogo Lenjinovih stavova o tom pitanju. Samo ćemo napomenuti da je Kardelj u svojoj knjizi „Socijalizam 1 rat" razmatrao dalje mogućnosti i perspektive socijalizma u svetu, u vezi sa pitanjem da li je danas rat nužan ili nije, itd., što bi u ovom kontekstu bilo interesantno izložiti, ali se na tome ne možemo opširnije zadržavati. Kako su dosadašnje socijalističke revolucije bile ostvarene, takođe je poznato. Imajući to u vidu, pokušaćemo da damo odgovor na pitanje, ranije postavljeno; dokle se može ići u odstupanju od našeg zahteva da na putu ka idealu stalno moramo biti na njegovoj visini? Cime se sve smemo poslužiti da bismo, prevladavajući staro, na putu ka novom, višem i savršenijem, sada sa stanovišta našeg pravog cilja istinske čovekove emancipacije, to novo što efikasnije ostvarili, a da pri tome ipak ostanemo u onim granicaraa u kojima upotrebljena sredstva, iako delimično suprotna ciljevima za koje se borimo, znače korak ka novoj, pozitivnoj konstrukciji sveta, i na najopštijem planu, dakle, nešto dobro, a ne da, budući previše nepodobna i neadekvatna cilju, uništavaju sam naš cilj kao takav, izvrgavajući ga u nešto drugo? Koji su kriterijumi koji će nam pomoći da to odredimo? I nije li odgovornost revolucionara pooštrena, povećana time što u pitanju nije bilo koji cilj, već onaj koji je najvažniji za Ijude? Ne može se, naravno, dati nikakav matematički precizan kriterijum. Ipak, može se reći da bi to mogao biti

962

DRAGAN STOJANOVIC