Gledišta

spreg: razumna humanost dalekovidost. To bi značilo: ne biti u svakoj prilici i po svaku cenu isključivo filantropski raspoložen, iako su realna filantropija i Ijudska solidarnost cilj revolucionara u socijalističkoj revoluciji, iz prostog razloga što bj to značilo u ratnim previranjima slabljenje svojih pozicija i snaga, koje treba upotrebiti u vršenju nasilja i borbi, jer je to zato da bi se u budućnosti izbegle i ukinule mogučnosti za borbu i nasilje uopšte, što bi, dakle, značilo delovati upravo u skl ad u sa idealom filantropije i Ijudske solidarnosti, znači, kao što je rečeno, na neki način dalekovido. Međutim, s druge strane, stalno se mora imati na umu da je svako nasilje zlo, koje kao takvo ostavlja tragove, te da, prema tome, u našoj svesti, da bi ona ištinski bila revolucionarna, stalno mora biti prisutan zahtev da se to zlo proizvoidi što je u datom slučaju najmanje moguće. Toje onaj drugi vid kriterijuma koji smo postavili i koji smo označili kao razumnu humanost. To „najmanje moguče” ne znači da to može biti i toliko da bi od ideala stvorilo nešto drugo, iako je u datoj situaciji stvamo bilo najmanje moguće. U takvom slučaju ideal mora biti prilagođen stvarnim mogučnostima ili njegova realizacija odložena. Ova dva vida spomenutog kriterijuma su nužno često u sukobu i mogu izazivati, kao što smo se mogli uveriti da su i izazvali, tragične dileme revolucionara. U celom ovom razmišljanju ne smemo zaboraviti udeo Ijudskib strasti, opšti nivo i lik revolucionara, činjenicu da oni mogu biti i opijeni događajima, da mogu zaboraviti na patos revolucije, na ono najplemenitije u njoj, da u kontraverznim situacijama, zadovoljivši jedne ili dmge pobude, iz tih situacija mogu izaći Ijudski skrhani itd. Treba naglasiti odgovornost vođa revolucije, Ijudi u kojima se počinje da javlja moć, jer imaju vlast, njihovu povišenu odgovornost da tu vlast svesno ili nesvesno ne zloupotrebe, zahtev da je uvek upotrebe na objektivno najbolji mogući način. Treba takođe imati u vidu da niko nije savršen, svemoguć i unapred oslobođen opasnosti da donosi pogrešne odluke. Treba spomenuti Lenjina kao primer genija revoiucije, doslednosti i čistote, ali i mnoge drage. Ne treba, međutim, zaboraviti da se na neki način asketsko ponašanje od revolucionara ne traži samo kao jedno od mogućih oružja u masama, protiv građanskog egoizma i izopačenosti, već i kao neka vrsta garancije da će cilj za koji se bore biti između ostalog, i sa etičke pozicije gledano što pre i bolje ostvaren, a što manje okrnjen. Taj, u jednom trenutku nužni asketizam potreban je samo dotle 1 on se, dakle, ne traži nezavisno od funkcije koju ima dok je to najbolji mogući način u borbi za dru> štvo u kome se neće uopšte postavljati pitanje ovak j

963

ETICKI PROBLEMI SOCIJALISTICKE REVOLUCIJE