Gledišta

DRAGAN STOJANOVIC

vog ili onakvog ograničavanja ili samoograničavanja ličnosti. Previše dugo insistiranje na asketizmu vodilo bi ili stvaranju neuroza i apatije kod onih koji bi ga prihvatili, ili on uopšte ne bi bio prihvaćen, već bi se samo takvim prikazivao pod raznim obrazinama, stvarajući iluzije o stvamom stanju. Postoje granice Ijudske prirode i s tom prirodom se mora računati, jer se ona revolucionarnim preuzimanjem vlasti ne može u tren oka izmeniti, kao što bi se to katkad želelo, i ispoljavanje smisla za realističnost i razum u tome je od rnnogo veće koristi za samu revoluciju od bilo kakve egzaltiranosti. Da sve ove (i dmge) teškoće nisu mimoišle dosadašnje socijalističke revolucije, dokazuju najrečitije poznate deformacije socijalističkog razvitka u posierevolucionarnom periodu, što zapravo u raznim vidovima i stepenima i danas traje. To nas navodi da na kraju kažemo još i sledeće. Napori i žrtve učinjeni u borbi za jedan ideal kao što je ideal socijalizma dobijaju svoj Ijudski smisao ili bivaju obesmišljeni tek kada se sagledaju iz perspektive ostvarivanja samog ideala. Opravdanost da li ih je trebalo učiniti pokazuje se u tome da li se postiglo ono što se htelo postići. Tek, dakle, ako su ideje socijalizma, u ime kojih i za koje se mšilo staro stalno prisutne i ako se ostvamju, onda i to ratovanje i rušenje postaje sa najvišeg Ijudskog gledišta opravdano i maksimalno pozitivno. Možda bi se moglo reći i ovako: tek stvarno ostvarivanje socijalizma potvrđuje da se za socijalizam borilo, da je sve ono što je u toj borbi urađeno bilo zbog Ijudi, stvamo zbog njih i njihov što Ijudskiji život. Kažemo: ~tek stvarno ostvarivanje socijalizma” zato što ono što se tako naziva ili pod tim podrazumeva nije uvek bilo to, nije uvek bilo ono što razvija najviše Ijudske mogućnosti. Ako ovaj spis i najmanje doprinosi razvijanju tih mogučnosti ukazujući na neke probleme koji se u kontekstu spomenutih, često vrlo zamršenih pitanja javljaju on postiže svoju svrhu.