Gledišta

ZAPfSI

dr

branko pavlović

Kaže se „nije sve u hlebu” i to zvuči kao značajna istina u trenucima kad niko nije gladan ili niko ne umire od gladi. Ova poznata maksima ima i šire značenje. Ona zvuči istinito i u onom istorijskom prostoru i vremenu u kojem niko nije prinuđen, osim svojom ličnom voljom, da se pojavljuje u ritama, ili u vremenu kad niko nije prinuđen da ne radi, osim ako nerad nije zbog nečega maksima njegove lične volje i želje. Ali takvo vreme nužno pokazuje i jednu drugu osobenost; ono sadrži socijalno diferenciranje, i to ne samo ono koje je spolja teško uočiti i koje se zbog toga lako može verbalno poricati ili maskirati, nego i ono koje je neposredno lako vidljivo jer se ispoljava u oblicima uvečanog materijalnog posedovanja i trošenja koji daleko prevazilaze potrebe jedne oskudne egzistencije. Takvo socijalno diferenciranje je pravilo a ne izuzetak dosadašnje istorije bilo da ona izrasta iz jedne široke osnove zadovoljenih najneophodnijih egzistencijalnih potreba („potreba u hlebu"), bilo da se pojavljuje u jednom polarizovanom vidu koncentracije moči i bogatstva, na jednoj strani, i nemoči i krajnjeg siromaštva (nezadovoljenih „potreba u hlebu”), na drugoj strani. Jedir.o u ovom poslednjem slučaju, maksima „nije sve u hlebu” za mnoge Ijude postaje cinična i uvredljiva, jer izgleda kao da odgovara samo onom društvenom sloju koji potrebe za hlebom ne vidi i ne shvata pošto ih je odavno zadovoljio. Zato se u takvom polamo-ekstremnom socijalnom diferenciranju ističe obmuta maksima: „Sve je u hlebu nasušnom za danas”, sa ciljem da se dmštvene razlike sasvim otklone ili, bar, u toj meri üblaže da niko ne bude bez hleba. lako se na prvi pogled čini da je otklanjanje socijalnih razlika na nivou opšteg i potpunog zadovoljavanja najnužnijih eg-

HLEB I SLOBODA

965