Gledišta

zistencijalnih potreba srazmerno lako izrvodljivo, ipak je to bio jedan od zadataka koji su pojedine društvere grupa ili pojedinci postavili u davnoj prošlosti ali koji iz određenih razloga nikada nije bio rešen u potpunosti i tako da je to rešenje bilo osnova za trajnu stabilnost društva, odnosno trajno ostajanje društva u jednom takvom stanju. Nije ovde mesto da se upuštamo u razmatranje tih razloga, zato ćemo se zadovoljiti samo napomenom da i jednom postignuto opšte izjednačenje na bilo kom nivou zadovoljenih potreba sadrži impulse za socijalno diferenciranje i, prema tome, za postepeno napuštanje postignutog izjednačenja. Ovi impulsi se verovatno moraju tražiti u onim oblastima društvenog života koje čine da društvo nije samo jedan sistem raspodele postoječih materijalnih dobara. Ipak, to ne znači da se društveni odnosi ne mogu posmatrati u jednoj svojoj bitnoj dimenziji, onoj koju ćemo za sada apstraktno označiti izrazom „dijalektika imati-nemati". U svom neposrednom, ali ponekad veoma važnom vidu, posedovanje (imanje) se obično shvata kao posedovanje upotrebljivih neorganskih, organskih i tehničkih stvari. U nešto složenijetn vidu, posedovanje se pokazuje kao imanje moći, ugleda, časti i slave, dok je neposedovanje negacija svega toga i jedno prosto bivstvovanje u anonimnosti ili u nekom manje ili više herostratskom sticanju publiciteta. U još složenijem vidu, posedovanje se javlja kao sloboda. Šta znači posedovanje slobode? Možda ništa drugo do odsustvo ograda koje sprečavaju kretanje, dakle mogućnost za svojevoljno kretanje? Možda odsustvo zabrana da mislimo ovo ili ono, volimo ovo ili ono, udružujemo se ovako ili onako, dakle, mogućnost datu svakoj jedinki da se u društvenoj sredini afirmiše svojom mišlju, izborom objekata svojih emocija, svojim izborom načina i oblika udruživanja? Možda prisustvom mogućnosti da o svojoj sudbini odlučujemo? Nije teško uvideti da je u svim ovim odgovorima na pitanje ~šta znači posedovanje slobode" sadržano jedno upućivanje ili prisustvo na posedovanje mogućnosti z a neko naše Ijudsko ispoljavanje, kao i odsustvo zabrana ili prepreka tomo ispoljavanju. Ako je, dakle, sloboda vezana za mogućnost specifično Ijudskog ispoljavanja, onda moramo odlučno tvrditi da u raspodeli jedne takve mogućnosti ne može biti nikakve diskriminacije među Ijudima: sloboda je mogućnost jednako raspodeljena na sve Ijude kao Ijude. Poricanje ovoga stava nužno vodi svesnoj ili nesvesnoj, saopštenoj ili samo podrazumevanoj pretpostavci da ima Ijudi koji se, doduše, nazivaju Ijudima aJd kojima se formalncHpravno ili faktički ne priznaje isti stepen Ijudskosti kao nekim drugim Ijudima. Ako ostavimo po strani decu koja se biološki i socijalno razvijaju u pravcu sticanja punog stepena Ijudskosti, dakle, i slobode, ostaje mogućnost zloupotrebe u određivanju stepena Ijudskosti onih koji se prema važećim merilima proglašavaju umobolnim ili društveno opasnim. No najveće zloupotrebe u određivanju stepena Ijudskosti, odnosno slobode, pojavljuju se na rasnom, etničkom i klasnom planu,

966

DR BRANKO PAVLOVIC