Gledišta

ali isto tako i na planu odnosa onih koji poseduju mogućnost upotrebe državne moći prema onima koji tu mogućnost ne poseduju, čak ni u vidu javnog uvida ili kontrole eventualne zloupotrebe takve jedne moći. Dosadašnja istorija nije oskudevala u primerima takvih zloupotreba, pa se zbog toga ne može ni označiti kao „carstvo slobode” nego pre kao „carstvo” zloupotrebe slobode jedne grupe Ijudi nad drugim grupama ili nad celim društvom. Marksova vizija socijalizraa, kao što je poznato, bila je neodvojivo povezana sa ostvarenjem „carstva slobode” ili „carstva” u kojem su sloboda i Ijudskost podjednako raspodeljeni na sve Ijude. Ta je vizija nužnim načinom bila neodvojivo povezana sa uverenošću u realnu mogućnost radikalne izmene tokova i stanja celokupne prethodne istorije Ijudskog društva. Toj viziji niko neće osporavati plemenitost; ono što joj se obično prigovara, to je njena potpuna neostvarljivost ili njena nerealističnost u datom prostoru i vremenu. I jedan i drugi prigovor mogu da služe i kao izgovor kojim se čak može ići tako daleko da se eksplicitno ili implicitno, ali faktički poriče važnost slobode za društveni život. Ponekad se u tom načinu rasuđivanja dolazi do toga da se tvrdi kako bi uvečavanje Ijudske slobode, a to znači uvećavanje stepena Ijudskosti, vodilo udaljavanju od socijalizma, a ne njegovom faktičkom ostvarivanju. Cinizam i apsurdnost takvog tvrđenja otkrivaju se čim pristupimo rasvetljavanju stvarnog socijalnog položaja onih koji ga izriču i nastoje da ga realizuju. Ljudi koji tako rasuđuju, faktički sami sebi određuju veći stepen Ijudskosti od svili ostalih pripadnika nekog društva. Oni sebe taktički stavljaju u položaj „nadljudi”, i ma šta oni inače o sebi mislili i govorili, njihovo stanovište se objektivno pokazuje kao stanovište dubokog preziranja takozvanih masa i duboke i stvarne uverenosti u neostvarljivost svake demokratije. Rečeno je; „svake demokratije”, pa ipak, tome se može prigovoriti da kritikovano stanovište nije preziranje svake demokratije, nego samo one demokratije koja se naziva buržoaskom i u kojoj pravno garantovane slobode faktički nisu podjednako raspodeljene slobode, jer oni koji posedujui bogatstvo, poseduju i moć pa, prema tome, raspolažu i većim stepenom Ijudskosti od onih koji bogatstvo ne poseduju. Lvažimo li punu ozbiljnost i težinu kritike nedostataka buržoaske demokratije, kritike koja se, naravno, ne svodi samo na gornju napomenu, ta nam kritika ipak ne daje za pravo da ostanemo samo pri njenoj jednostavnoj negaciji. Naprotiv, tek stvamom i produbljenom kritikom buržoaske demokratije otvaraju se mogućnosti za pozitivno istorijsko prevazilaženje te demokratije, a takvo jedno pievazilaženje ne znači ništa dmgo do stvamo a ne verbalno i formalno uspostavljanje demokratije višeg tipa; socijalistićke demokratije. Do takvog prevazilaženja, međutim, nikako ne možemo doći preko onog nastojanja koje se po svom suštinskom značenju pokazuje kao stvarno poricanju svake demokratije, jer se zasniva na radikalnom poricanju jednakosti u slobodi, odnosno u stepenu Ijudskosti. Da je tu zaista posredi takvo jedno poricanje, jasno se vidi iz

967

HLEB I SLOBODA