Gledišta

često upotrebljavane formule o „zaostalosti masa” ili formule o „nezrelosti radničke klase”. Onaj ko se takvim formulama služi, dovodi samog sebe u paradoksalnu situaciju da istovremeno tvrdi da su „mase” sposobne da izvedu socijalističku revoluciju, ali i da su nesposobne da se pra-» vilno koriste plodovima te revolucije. On, dakle, sebe spontano stavlja u položaj čoveka koji zna šta je za „mase” dobro i koji se čak neće ustručavati da „mase” upotrebom državne sile nateruje u to dobro. On je još u paradoksalnijem položaju kad je spreman da tvrdi kako su mase prema njegovom znanju, u stvari, protiv socijalizma, jer na taj način njegov socijalizam postaje nešto apstraktno, bez Ijudi i protiv Ijudi i njihovih realnih stremljenja. Takvim rasuđivanjem nužno se dolazi do uverenja da je za široku populaciju potrebno i dovoljno obezbeđenje hleba, cirkusa i vaspitanja; do uverenja da je sloboda za nju luksuz ili, čak, opasno iskušenje u kojem iz nje može pokuIjati sva njena nezrelost i sklonost ka grešnosti. A to uverenje, sa svoje strane, rađa akciju u vidu jačanja represivne moći države, odnosno birokratije. Takav „socijalizam” nije ništa novo u istoriji, tako nešto je bilo poznato i ostvareno još pre nekoliko hiljada godina, istina pri neuporedivo nižem stupnju razvoja tehnike. No ako je pre nekoliko hiljada ili pre nekoliko stotina godina bilo gotovo svakom razumljivo, ili sticajem ukupnih okolnosti prihvatljivo, da se hleb određenim slojevima društva daje samo u zamenu za njihovu slobodu, odnosno kao protivvrednost njihove meslobode —to u našem vremenu nije ni razumljivo ni prihvatljivo na drugi način osim primenom brutalne ili manje ili više rafinirane sile, uz istovremeno zaboravljanje i zanemarivanje svega onoga što se u istoriji desilo za poslednjih dvesta godina. Na žalost, faktički gledajući, hleb se i danas ovde-onde daje u zamenu za slobodu, ali to je obavezno oskudan hleb, čija je deoba na jednake delove samo prividna. A privid te jednake deobe održava se samo zbog toga što ne postoji mogućnost da se oni drugi vidovi posedovanja rasvetle, da se vidi kakva je tu stvama raspodela društvene moći, časti, ugleda i slave. Ne može se videti da li se društvena moć zloupotrebljava ili upotrebljava za nekd egoistični i paroijalni interes; ne moža se utvrditi da li je častan svaki onaj kome čast pripada, da li je ugledan svako kome ugled. po njegovoj delatnosti zasluženo pripada i da li je svaka slava i publicitet zaslužena slava i publicitet. Zbog svega toga je moguće, iako ne trajno, održavanje spoljašnjeg privida o jednakoj raspodeli stvari, moći, ugleda, časti, slave, slobode i prava na priznavanje Ijudskosti. Zbog toga je moguće, iako ne trajno, izvrnuti smisao onoga što je zapisano u Komunističkom manifestu i tvrditi da je sloboda (apstraktnog) drušlva uslov slobode za svakog (apstraktnog) pojedinca. Zbog toga je moguće da stvarni revizionisti hipokritski optužuju za revizdonizam sve i svakoga ko se ma na koji način usudio da otkrije zloupotrebu društvene i državne moći. Značajan vid takve zloupotrebe pokazuje se u stvarnom obnav-

968

DR BRANKO PAVLOVIC