Gledišta

populacije. Nekada se studiralo 4—5 godina, a sada magistranti i doktorandi ostaju na fakultetima i do svoje tridesete godine, Sve to doprinosi rešavanju istaknutog problema, ali ga ne rešava u potpunosti, jer mogućnostd produžavanja trajanja školovanja nisu neogramčene. Ni u najdugoročnijim planovima se ne racuna s tim da će dečaci i devojčice boraviti u obaveznoj školi duže od, recimo, 12 godina, da će apsolutno svi mladi Ijudi sticati fakultetske diplome i da će se studirati do sredovcčnog uzrasta.

Dosta se polaže i na proširivanje nastavnih programa. Kad se u tome ne preteruje, učenici uspešno savlađuju umnožene obrazovne zadatke, jer se i njihove intelektualne mogućnosti iz generacije u generacija povećavaju (kao rezultat sve intenzivnijeg intelektualnog rada). Teškoće nastaju samo tamo gde se gubi iz vida da se nastavno gradivo ne može povećavati srazmerno povećavanju ukupne sume naučnih saznanja, odnosno da se problem koji razmatramo ne može rešavati isključivo proširivanjem nastavnog gradiva. Intelektualne sposobnosti savremenog učenika svakako su veće od intelektualnih sposobnosti njegovog vršnjaka od pre desetak godina, ali je ta razlika neuporedivo manja od razlike koja je u međuvremenu nastala u pogledu ukupne sume Ijudskih znanja. Tvrdi se da Ijudi danas znaju dvaput više nego pre desetak godina. Ko bi, međutim, na osnovu toga smeo reći da je i nastavno gradivo trebalo u tako kratkom intervalu udvostručiti?! Uostalom, u školi se ne izučavaju sve, već samo fundament a 1 n e naucne tekovine tako da se i pri proširivanju nastavnog gradiva novim naučnim saznanjima vrši odgovarajuća s e 1 e kc i j a. Obogaćivanje nastavnog gradiva novim naučnim saznanjima uslovljeno je redukcijom i sažimanjem starih, tradicionalnih znanja, itone samo onih prevaziđenih već i znanja koja i nadalje predstavljaju važeće naučne istine. Učenioi mogu upoznavati nove naučne tekovine samo ako stare izučavaju mnogo kcmciznije nego u prošlosti. Drugim rečima, staro mora napraviti mesta novom. Pri tom ponešto sasvim otpada (sve što je prevaziđeno i sve što više nije funđamentalno), a ostalo dobija skromnije dimenzije, svodeći se na najbitnije komponente. S tim se načelno svi slažu, ali kad se pristupi praktičnoj realizaciji vidi se da su koreni didaktičkog materijalizma još veoma žilavi i da je tradicionalne kriterijume vrednovanja obrazovnih sadržaja kudikamo lakše odbacdti na rečima nego na delu. Obično se svi zalažu za redukciju i sažimanje gradiva, ali istoričari to traže od biologa, hemičara, fizičara itd., biolozi od istoričara, geografa i drugih stručnjaka, i tako ukrug. Kad je reč o sopstvenoj nauci, upomo se dokazuje da je sve od najpresudnijeg značaja, tj. da se ništa ne može eliminisati ni sažetd. Većini stručnjaka se čini da

973

skola u USLOVIMA EKSPANZIJE ZNANIA