Gledišta

stabilizovanja karafctera, postizanje Ijuđsfcog identiteta, dobijao sve kompleksnije oblike, i da je simplifikovana apologija pobede sve manje imala ukus apoteoze a sve više ukus gorčine. Dolazimo, na ovaj način, do jedne od bitnih prekretnica: pojavljuje se motiv tragičnosti kao opšte ishodašte. Van svake je sumnje da je ovo, sa umetniokog stanovišta. znatno bogatija i znatno autentičnija premisa od one koju smo imali u jednostavnoj i jednostranoj glorifikaciji žrtvovanja, bez obzira na ideološku motivaciju žrtve. Kada je spoznaja tragičnosti na pragu, kako lepo pokazuje Pre 1 mindžerov (Preminger) film ~Na teškom putu”, samo je jedan korak do apsurda: prema tome, lako je zamisliv, jer je tako logičan, put koji je u evoluciji ratnog filma prevaljen od Rejove (Ray) „Gorke pobede” i Oldričevog (Aldrich) ,Juriša” do Kubrilkovog (Kubriok) ,J>r Strendžlava” (2) i, naročito, Godarovih (Godaid) ~Karabinjera”i Rejovi i Oldričevi jtmaci, 1 ne znajući to, ponašaju se kao da ilustruju reči generala Sermana (Sherman) u adresi Mičigenskoj vojnoj akademiji 1879. godine: „Umoran sam i bolestan od rata. Njegova je slava kao mesečina... RaS je pakao." U Kubrikovom filmu generali se toga ne sećaju, ali imaginami Predsednik tragično je svestan toga; i on je, međutim, kao i Predsednik u Lumetovoj (Lumet) „Kritičnoj tački”, nemočan, suočen sa apsurdnim savršenstvom ratnog planiranja. Kubrikove ličnosti samo prividno kontrolišu situaciju: u stvari, ona im je već izmakla iz ruku. Godarove postavke, sa svoje strane, samorodne, mnogo su mćuije pragmatičke: premda delimično aludira na postojauje OAS u alžirskom ratu, on posmatra stvari sa, da tako kažem, večnijeg stanovišta. Njegovi junaci zahvaćeni su zupčanicima spoljnih sila koje su im posve tuđe; njihov je egzistencijalizani ilustracija poslednjiih konsekvencd otuđenja, pošto je izgubljen svaki Ijudski, simbolički ili ideološki motiv. lako u vlasti automatizma zbivanja, Godarovi junaci nisu automati: sami se sebi, bar, čine Ijudima koji mogu da slobodno izvrše izbor. Oni su dobrovoljci, i otud je paradoks njihove sudbine očitiji: pošto na taj način, saobražavajući se stanju stvari kao prirodnom, dolaze do poslednje stepenice otuđenja. Godar se, istovremeno, pažljivo čuva da u svom filmu ne ostavi iza sebe tragove interveni cije: „Karabinjeri” su maksimalna objektivizacija. On se čak ponaša kao da ga se ono što prikazuje uopšte i ne tiče, a o „poruci”, tako dragoj Timofejevim sledbenicima, razume se, nema ni govora. Upravo na ovom anestetičkom nivou Godarovog filma možemo naslutiti autorovu ambiciju: prikazujući dvojicu mladib Ijudi na način na koji bi to Grimelshauzen (Grimmelshausen) učinio da je danag živ, jer je rat Godarovih karabinjera odista neki novi setogodišnji rat kome se ne zna ni cilj ni ishod, i jer su dvojica „karabinjera” dovoljni ignoranti da bi mogli

3 ) Zanimljiv je, kao izraz paranoidne fašizacije svesti, način na koji jedan profesionalni vojnik citira u ovom filmu, u inverziji, Klemansoovu maksimu: ~Rat je odveć ozbiljna stvar da bi se smela prepustiti političarima.'' Sva istorija posleratnog, hladnoratovskog sveta, briljantno je sublimisana u tom obrtu koji je, možda, suštinski za sadašnju epohu. Zaključak Kubrikovog filma otud je sasvim prirodno pesimistički. Sto je bitno, taj pesimizam jedne generacije istovremeno je i autentičan i zakonit.

1372

2IKA BOGDANOVIC