Gledišta

u tome što se motivacije menjaju. Igoova (Hugo) jadikovka: „Depuis six mille ans, la guerre Plait aux peuples querelleurs, Et Dieu perd son temps a faire Les etoiles et les fleurs” prema tome je jalova pesnička spekulacija, koja poeziju izvodi izvan proporcija istorijskog ftmkcionalizma, neposredno je suprotstavljajući determinantama istorije. Zanimljivo je, u svakom slučaju, do koje se mere razilaza romantičarslka poeziija i romantičarska istorija, na primer, jednog Mišlea (Michelet). dan od bitnih elemenata istorije jezgrovito je osvetljen starom krilaticom da je pišu pobednici; pobeđenima ne ostaje drugo do da je prebole stvarajući mitove: dakle, vae victis! Nedavna odluka britanske vlade da na uvid javnosti stavi dokumenta iz starih arhiva posle samo trideset, umesto posle pedeset godina, jedva da će šta izmeniti u jednoj od bazičnih determinanti istorije, pošto se ona zasniva na logici (ideologije a ne na logici činjenica. Dmgim rečima, ona pociva na tumačenju, a ne na verifikovanju. Upravo je to, kada je film u pitanju, ono što opredeljuje njegovu ideološku strukturu. Ako izuzmamo usamljene piimere kakvi nam se nude Renoarovom (Renoir) „Velikom iluzijom” ili, nešto starijim Majlstonovim (Milestone) filmom ~Na Zapadu ništa novo”, videćemo da se služenje kinematografije izvesnoj ideologiji odvija gotovo isključivo kroz služenje prak? tičnoj politici. Film se i u zapadnoevropsko-američkoj tra- 1 dioiji shvata kao sređstvo neposredne sugestije; pa, iako su njegovi modaliteti delimično drugačiji, oni nisu manja shematizovani. Pojedina Hoksova (Hawks) ili Forđova (Ford) dela, ocrtavajući stanje defanzive, motivišući ratni napor principima samozaštite, svoj ideološki stav formuMšu uzimajući za alibi prerogative jedne čvrsto fiksirane civilizacije. Ti su filmovi, po pravilu, psihološki veoma delikatno strukturisani, stavljajući u prvi plan subjektivnu ideju prema kojoj je rat način i put da se čovek, muš l karac, potvrdi u svojoj zrelosti (1). Nismo, stoga, daieko od toga da ovakvo stanovište označimo kao blisko totenn skoj tradiciji; u svakom slučaju, to je metod koji se bitno oslanja na proces psihološke i emocionalne identifikacije. Reći če se, možda, ako su izvesni obični Ijudi, u ratnim iskušenjima, stekli saznanje o dimenzijama vlastitog ego, da je to jedan od prirodnih izraza Ijudskog aktiviteta; ono, međutim, što se previđa usled snažnog dej&tva identifikaoije, jeste da je to u američkom filmu manje posledica ilustracije prirodnih zakona, a više rezultat dramaturške veštine. Ovakav zaključak, u dobroj meri, zasnovan je na čiujenici da je, u filmskim interpretacijama teme, proces

) Kada sovjetski kritićari napadaju ovogodišnjeg dobitnika „Oskara”, Strogo kontrolisane vozove" Jiržija Mencela (Jiri Menzel), oni to čine upravo sa ideoloških pozicija; čehoslovaćki film veoma je daleko od sovjetske koncepcije, a veoma blizak zapadno-evropsko-američkoj tradiciji.

1371

NA LEĐIMA TIGRA (OD . PAPIRA?) ILI: RATNI FILM KAO FUNKCIJA IDEOLOGIJE