Gledišta

biti novi simplicisimusi, Godar se ograničava na slikanje takvih okolnosti i takvih situacija, zadržavajući pri tom stav neizmišljanja, koje će nas, same sobom, dovesti do osećanja praznine. Nikakav povod, u pogledu „Karabinja ra”, nije dobar kao objašnjenje, i nikakav zaključak ade> kvatan kao alibi. Značaj ovakvog stava nije samo loški: Godarovo stanovište izrazito je uslovljeno premisama antimita. Nije dovoljno postojanje antiheroja, jer su oni samo naličje heroja; potrebno je razoriti, u celini mit o istorijskom funkcionalizmu rata kao jedne od moćnih detenminainti Ijudske egzistanoije. Prema tome, dvojica ~karabinjera” nlti su heroji niti aotdheroji: oni su predmeti, stvari, bez psihologije, svedeni na golu fiziologiju. Mi se, razume se, moramo zapitati neće li takav radikalizam a to je, kao jedna individualna varijanta, onaj radikalizam koji From (Fromm) opisuje u „Bekstvu od slobode” imati suprotno dejstvo i našu emocionalnu reakciju usmeriti protiv samog filma? Naravno da hoće, i to je, moglo bi se reći, način na koji „Karabinjeri” postižu svoj cilj: kostrešeči se protiv filma, mi, često i ne znajući to, svoje negodovaoje upravlj amo prema onoj vdziji koju Godarovo delo konkretizuje. Zato što „Karabinjeri” i nisu ništa drugo do opis načina na koji zloupotrebljavamo svoju slobodu, ifi načina na koji je se odričemo, trađdcdonaina ideološka konfiguracija naše svesti odbija da film prihvati kao istinit. :emo sc, naravno, svojim emocijama, koje uglavnom diktiraju našu svest, radije vezati za Linov (Lean) ,Jdost na reci Kvaj”, pošto je to film u kome se, na prividno obnovljeni način, jukstaponiraju teza i antiteza. Svakako, elementama je zasluga Linovog filma što i u slučaju teze i u slučaju anriteze dnsistira na njihovom dovođenju do panoksizma. Lucidniji među gledaocima uviđaju, svakako, da se na kraju teza i antiteza identifikuju; ali čak i oni, u dubini svoje duše, s olakšanjem konstatuju da im je lako da u tezi pronađu atribute koji im pružaju uporište i daju moralnu satisfakciju. Ono što će ih podržati u njihovom übeđenju, jeste mit o svetinji cilja, dakle jedna ideološka konstanta koja je podjednako nadahnjivala krstaše u pohodu protiv muhamedanaca, i Alahove ratnike protiv ostalog sveta. Ti ostaci religioznih zanosa projektovani su u modemu psiho* logiju, u kojoj ih je lako prepoznati zahvaljujući njihovoj neizbežnoj spirituainoj formi. Taj princip božanskog, u kome danas lako vidimo ideološku konstantu, ono je na čemu se temelji neko pravo; i nasuprot pravu jačega, e gospođa de Sevinje (Madamme de Sevigne) u jednom od svojih pisama direktno formuliše aforističkom rečenh com da je „proviđenje uvek na strani velikih bataljona", teza o tome da je sila, na kraju krajeva, ipak samo „tigar od hartije” živa je do naših dana. čitave politike, ik vojne doktrine, u savremenom svetu izgrađene su na predominantnoj suprematiji ideološkog principa: eventualne razlike među njima sastoje se u tome što se jedna ideologija gotovo iskljućivo poziva na ideju kojoj se još daju proporcijc

1373

NA LEĐIMA TIGRA (OD PAPIRA?) ILI: RATNI FILM KAO FUNKCIJA IDEOLOGIJE