Gledišta

znatno bliža istorijskoj realnosti ili, bar, onom obliku realnosti istorije koji smo u stanju da sagledamo sa male vremenske distance. U svakom slučaju, svega nekoliko godina koje dele Hoksovu „Avijaciju" od Vajlerovih (Wylei) „Majlepšdh godiina našeg života” jasno ilustruju pozitivnu reakoiju filma i njegovu pariirođinu predispoziciju da služi potrebama praiktične politdke; onog trenutka kada se ukida stanje patriotske mobildzacije, film se upušta u aiialize koje raspaljuju pniitajene komplekse. AH to je, istini za volju, moguće zahvaljujući i tome što se u posleratnom svetu iTŠilo hitno politioko pregrupdsavanje i nova, ovog puta stvama ideoioška konfrontacija, .gstorajskdh snaga". „Najbolje godine našeg života”, dakle, nikako nisu mogle biti soknljene posle 1950, kada je rat u Koreji već bdo počeo. :o ćemo uočiti, na primeru ameidčkog fihna, odsustvo značajnih dela koja bi, ne u psiho-emocionalnoj temperatuid, poznatoj iz ralnih dana, već u staroj ideološkoj foamaoiji, treitrada motive VeMkog rata; rat u Korejd svakako je bio jedam od uziroka, postavljajuoi ameidčkom filmu imperativ da, simplifikovanim, ali neizbežnim standardima, iziđe u ■susret novom nacionalnom klimaksu. Izvesno vreme prisustvujemo postojanju dva paralelna toka nazovhno ih „plimom entuziijazma” i „osekom iluzija” ali übrzo potom vidimo kako ih razvoj političkdh pidlika vodi objedinjavanjn, kao i stvaranju, postepeno, jedne nove stmkture koja će biti bitno kispirisana literaturama Erv'na Soa (Irvin Shaw), Normana Mejlera (Nonman Mailer) ili Džejmsa Džonsa (James Jones). Osobito Soovi „Mladi lavovi” premda se tek na kraju knjige suočavaju direktni ratni protivnici, i premda autor realnu tragionost zbivanja kvaldfiikuje kao apsurdan niz slučajnosti, a ne kao istoaijsku nemmovnost živo idustruju tradicionalne phncipe viteštva, sasvim ukidajući ideološku bazu događaja. Kada je Edvard Dmitiik (Edward Dmytryk) fiimovao „Mlade lavove”, pedesete godine bile su već na izmaku, d „oseka iluzija" postala je nanovo dominantna struja. Ali raC u Koreji bio je već daleko, kao i panmuindžonski pregovori, i Antoni Man (Anthonv Mann) sa „Ljudima u ratu”, o korejskom sukobu, stvorio je delo dostojno Oldričevog „Juriša!”. drugoj strani, međutim, sovjetski film zadržava svoju prvobitnu ideoloŠKu strukturu, ali u procesu njegove evolucije od pateticmh eroika koje isu veličale junaoke primere žrtvovanja postepeno se dolazi do direktnije apologije; do ilustrovanja i odbrane kulta iličnosti, kroz afirmaciju strateškog gemija vođe. ~A koliko divizija ima taj papa?” pitao je Staljin. 3vaj ili onaj način, ishodište ratnih motiva je uvek otuđenje. Mi u čoveku, suočenom sa katarzičnim dskušenjinaa koja su, svakako, bez odgovarajuće paralele u njegovom prethodnom načinu življenja, lako zapažamo promenu, koja ga udaljuje od njega samog. Razume se, postoji niz fihnova koji propovedaju upravo suprotan tok: koji nam daje slniku čoveka čiju svest u pravou samosaznavanja modeli-

1375

NA LEĐMA' TIGRA (OD PAPRA.'i UL: RATNI FILM KAO FUNKCIJA IDEOLOGIJE