Gledišta

čanstva u svoj dokumentaristički dnevnik. Ponekad ti njegovl „zapisi” odista dmaju karakter bajk e. Setimo se, samo, onog grbavog svirača na violini, iz „Kiše zemlje moje”, 'koji kao da je sišao s neke fantastične Šagalove slike da bi na religioznom duhovskom saboru u Homolju dzveo na poljani svoju malu ,giumem”. Na odlomak iz bajke liće i kadrovi iz dstog filma u kojima neki momar (!) duva u tmbu na seoskom vašaru. Naravno, to je fantastika koja izvire iz sva'kidašnjice. To je dar reditelja da u sasvim realmim zbivanjima otkriva irealne sadržaje (te se čarolije zbivaju, otprilike, kao u Vigoovoj ,Atalanti”, gde fantastdka zrači iz svakodnevnih prizora). Bezbroj dokumentarističkih zapisa napravio je Strbac, putujući ,po ovoj zemlji njegova kamera zavirivala je čak i tamo gde Ijudi nikad nisu videli filmsku projekciju. (Zvuči veoraa kao crni humor anegdota koju sam čuo od Štrpca, kako su 1951. godine homoljski seljaci hežali d krili se od njegove ekipe, dok je snimao fiim „Lanac je poMdan”, jer se fcnoz seia proneo glas da ti ijudi sa čudnim „instrumentima” (kupe od narbda krv za Koreju!). 0 takvim ijudima i u takvim krajevima, Štrbac je napravio najviše svojih zapisa (d to u weme kad su mu razni cenzori upomo dokazivald da takvi ijudi nisu dovoljno „tipioni” za naše socijalističko društvo!). Nezaboravna je sekvenca iz fihna ,Kiše zemlje moje”, u kojoj su prikazani umomi seljaci, posle vašara, koji spavaju u hladovind, pod kolima s kukuruznom šašom iii za širokim drvenim stolovima: skinuti gmneni opanci, odložena sekira pored seljačkog gunja i testije s vodom i još nekoliko dzvanredno uočenih detalja eto kadrova u kojima je kamera prisno dotaMa dušu jednog pijanog pijanog i sitog letnjeg popodneva u seljačkoj Srbiji. SvaM oid ovih „zapisa” duboko je prožet humanošću i rediteljskom emocijom: Strpčeva kamera ulovila je, tako, i Sliku neke majušne devojčice 'iz Homolja, koja tapka razlokankn putem za svojom majkom, noseći komad drveta skoro dva puta veoi od nje siiku dostojnu izložbe „Porodica čoveka”... U Strpčevim najboljim filmovima postoji obilje ta'kvih kadrova, bogatih sadržajem, koji u sebi kriju čitave vizuelne novele: kao kad kamera zaluta sa seoskog vašara i zaviri preko kamenog manastirskog zida da bi nam u totalu otkrila nekog usamljenog kaiuđera, koji hita za svojim poslom ili kad ta kamera skrene s prašnjavog puta u tišinu zabačenog seoskog groblja, kao u neoije dvorište, i tamo apazi psa fcoji leži kraj tek iskopane hurake (Sećate li se Lorkinih stihova: jr Na usamljenom bregu, seosko groblje liči na polje zasejano zrnevljem lobanja.. .”)• Praveći svoje usputne zapise, dakle, Strbac nam je otkrivao čitav jedan obioni i svakodnevni svet, u njegovoj raskošnoj i poetičnoj lepoti... Štrpčevi fihnovi, uopšte, predstavljaju samo beleške i čitave stranice istrgnute iz jednog obimnog dokumentarističkog

1380

SLOBODAN NOVAKOVIĆ