Gledišta

jeva i sooijalnih sredina isprepletalo u jedinstvenu emo-::onalnu poemu o nama i o našem vremenu. Pošavši u potragu za neizvesnim sudbinama nekolicine junaka iz svojih ranij'ih dObumentamih filmova, snimljenih pre jedne decenije, Milenko Strbac je krenuo u ovu stvaralačku avantum, rešen da bude sve d o k svoga vremena ida kao, nepristrasni hroničar, zabeleži promene koje su se u međuvremenu dogodile. Pri tom, on ne posmatra sukob ”starog” i "novog” kao mehanički sudar dveju izolovanih kategorija i kao borbu čiji nam je isbod unapred izvestan naprotiv, "Kiše zemlje moje” su fiim u kome "staro” i ”novo” paralelno egzistiraju, prepllaa se i uslovljavaju... Prelistajmo pojedine seflcvence iz ovoga filma, onako kako se one nižu jedna za dmgom; stari diohovski sahor u Homolju montiran je odmah pored sadašnjeg seoskog vašara, a govor prodavca ,Jevanđelja” u crkvenoj porti dat je paralelno s uzbudljivora vožnjom na ringišpilu (baš u trenutku kad unjkavi starac doviikuje okupljenim seijanima; ,JPostoji, bračo, život večni!” neki momak s ringišpiia zavitla ka suncu stolicu s nasmejanom devojkom, a oitav kadar je natopljen svetlošću i dinamikom). Dok članovi ekipe uzalud traže u Aleksincu starog udamika Marka Pejakovića i doik setno zaključuju; "Za našeg mdara nisu čuli!” u film se upliće sekvenca o aleksinačkoj lepotdci, koja je izabrana i za "lepolicu godine”, čdjim su •shkama ispunjene nedeljne novine i o kojoj čak i deca sve znaju. Štrpčeve „Kiše...” zavaraće pedantnog gledaoca, koji ih buds merio i ocenjivao kriterijumima igranog fihna, jer će mu se učiniti da je taj film mogao da bude znatno sažetdji, precizniji i manje rasplkmt u opisivanju sudbina petoro odabranih jimaka. Reč je, međutim, o varci. Jer ovo rasplinuto traganje za junacima iz starih filmova samo je povod i uslovan dramaturški okvir da se kažu mnoge istine, opaske i refleksije o našem vremenu (baš u stilu Strpčevih "zapisa”!). Svako "sažimanje" išlo bi na štetu sugestivnosti i autentičnosti čitavog filma. Zato „Kiše zemljs moje” treba gledati kao jedinstvenu vizuelnu poemu, u kojoj svaki kadar ima punu sadržinsku i emocionalnu vrednost tek u kontekstu celine. Uvodna sekvenca o Beogradu, recimo, snimljena neposredno pre polaska ekipe na teren, "rasplinuta” je utoliko što bismo i bez nje mogli da krenemo na ovaj put (u nekom dgranom filmu takva bi sekvenca hila samo deskriptivno opterećenje u razvijanju fabule); ovde, međutim, ta sekvenca postaje osmišljena i dramaturški funkcionalna tek kad je konfrontiramo sa sekvencom snimljenom u Požarevcu, neposredno posle toga vidimo dva grada, nadomak jedan drugoga, a sasvim drukčije socijalne sredine, druge Ijude, drugi amhijent, drukčiju atmosfem (razdaljina između tih sredina, u stvari, mnogo je veća od razdaljine izražene u kilometrima!). Kompletna Štrpčeva dramaturgija i njegov dokumentaristički metod zasnivaju se na analitičkom prikazivanju određenih socijalnih sredina, kao i na konfrontiranju

1382

SLOBODAN NOVAKOVIĆ