Gledišta

Gotovo da nema Strpčevog filma, u kome se ne pojavljuju deca! Nekoliko njegovih filmova posvećeno je dsključivo deci: "Petica u snegu” (pravljena kao "filmska bajka" o seoskoj deci koja, kroz sneg i kišu, prevaljuju svaikođnevno dug put do škole), ”Gde sva deca mašu putnidma" (lirska impresija, zabeležena kamerom negde na drumovima, gde deca mašući putnicima iskazuju jednu Ijudsku čežnju za doživljajima i putovanjem), ”U rukama” (film snimljen, kao protest autora, kad je jedna devojčica bila ranjena od terorista OAS-ovaca) ili igrani film ,jProzvan je i peti tri” (u kome je obrađena tema užasnog kragujevačkog pokolja nevinih učenika) sve su to filmovi u kojima Štrbac, pomoću dece, iskazuje vlastite emocije i uverenja. A tu svoju neprestanu humanističku angažovanost ovaj reditelj potvrđuje i velikim brojem antiratnih filmova... Strbac iznad svega voh da naslika 1i c e čoveka, on ume da okom kamere prijateljski i otvoreno pogleda Ijudima u oči. Njegovi filmovi su ispunjeni najlepšim krupnim planovima, koje je ikada snimio neki jugoslovenski dokumentarista. Zato nam se ne oini nimalo razmetljivim, kad u filmu ”Kiše zemlje moje” čujemo: ~I tu sam upoznao narod koji ,sam znao samo po čuvertju...” Kad fiilmska kamera ume da gleda svet kojim je okružena, onda u obilju raznotTsnih objekata mora da se zaustavi i na licu čoveka. Jer lica su, takođe, dokument o jednom vremenu. Prave revolucionarne promene nastaju i ostvaruju se u samim Ijudima zato Milenko Štrbac oseća neizmemu Ijubav prema onom bezimenom čoveku, bačenom u kovitlac istorijskih i društvenih kretanja, on oseća poštovanje prema njegovoj radosti i prema njegovom bolu, divi se moralnoj snazi s kojom čovek odoleva iskušenjima. A sve to ostaje zabeleženo na Ijudskim licima! "Kiše zemlje moje" ispunjene su najizrazitijim Ijudskim hcima, koje kamera dokumentariste može da naniže samo u trenucima iskrene inspiracije, kad se potpuno identifikuje sa svetom oko sebe. Na bezbroj IjudSkih Ii c a zaustavila se Strpčeva kamera: opazila ih je na seoskom vašam, u palanačkoj vrevi, u zahuktalom ritmu fabrioke hale (tamo negde nadomak "koritastih peći”, gde se s lica radnika sliva znojni pljusak niz užarene obraze!), na njivi ili pored puta kojim je prolazila ekipa dok-umentar’ista. I svi ti Ijudi, čak i kad su ostajali bezimeni postajali su nam neizmerno bliski: preko njihovih 1 i c a upoznavaM smo dušu čdtave te sredine iz koje su potekh, u košmam kompleksnih revolucionarnih zhivanja. (A jngoslovenski film, uopšte, dugo se ustmčavao da pogleda Ijudima u oči, izbegavao je da pOkaže neulepšan a Ijudska lica. Kamere su se radije zadržavale na mermemim i staklenim fasadama, želeći da slikama reprezenta■tivnih objekata daju dokaza o revolucionamim kretanjima na našem tlu. Kakva zabluda! ... Štrbac je prvi shva-tio da je autentično Ijudsko lice dovoljno snažno i suges-tivno da od-razi duh jedne epohe. To je pre njega, uostalom, znao i Dziga Vertov).

1384

SLOBODAN NOVAKOVIC